Moje priče...

[Kastic Goran]

Gordan se probudio u svom krevetu. Memljivo je trljao oči rukama kadli je spazio čovjeka obučenog poput velikog Bleka kako sjedi na drugoj strani njegova kreveta. Čovjek je djelovao nekako svečano i posebno. Činilo se kao da sjaji. Spočitnuo je Gordanu sinoćnji događaj sa Barbarom.
- Zašto to radiš ?
- Nenamjerno, kunem se. Mislim da je tako pravednije nego da odugovlačim. One nisu kao mi muški, ili barem kao ja. One se ne zaljube odjednom naglo, nego pomalo pa sve jače. Mislim da bi je više boljelo kasnije.
- Koja je to u nizu ?
- Ne brojim, zaista. Možda je i peta, šesta, deseta...vrag bi ga znao.
- Nisi u redu. Povrijeđuješ ih. Ne zaletavaj se ako nisi siguran.
- Ali kako ću biti siguran ako ne probam ?
- Sereš bez veze. Osobu možeš upoznati i bez da je jebeš. Meni se više čini da skupljaš trofeje kako bi se mogao hvaliti prijateljima te time hraniti svoj ego koji je očito sjeban u nekom pogledu. Nisi ti loš u globalu ali ovo sranje koje prodaješ curama ti nikako nije ok.
- Kunem se u svoju iskrenost. Nemam nikakvih zlih namjera. Ja sam samo čovjek, najnormalnije biće koje čini zlo neznajući da čini zlo. Ovo o egu je neprijeporna ali ipak samo djelomična istina. Nažalost, mi ljudi smo takvi. Dok se ne probudimo, moramo hraniti svoj ego nečim. Što ja tu mogu. Krenuo sam na put još davnih dana ali teško je pobijediti sama sebe. Teško je u potpunosti zatomiti svoj ego. Dok ne budem u potpunosti probuđen, moram zadojiti animalne instinkte. Zadovoljan sam već time da što se u dostatnoj mjeri spoznao.
- Kako onda nikako da spoznaš žene ? Čini se da ih zavitlavaš. Par komada, to mi je razumljivo, ali deset cura u nizu koje si natjerao da se zaljube u tebe pa ih napuštao nakon mjesec – dva...to ti nije u redu. To je neoprostivo. Moraš biti kažnjen. Žao mi te ali što je tu je.
- Pa dobro. Kazna je svojevrsna nagrada kojom spoznajemo život na teži način te ga nakon toga znamo više cijeniti.
- Misliš da će tako biti ? Sviđa mi se tvoj nepokolebljivi optimizam. Dobar si ti specimen, šteta je što si neostvaren.
- Zašto misliš da sam neostvaren ? Na putu sam ka ostvarenju, nije li to maksimum onoga što mogu učiniti ?
- Pa i nije, mogao bi učiniti još i više. Slab si u najvažnijoj vrlini u životu a to je disciplina. Disciplina je ključ svega.
- Razmišljao sam o tome puno puta i shvatio to odavno. Ali shvatio sam i to da sam čovjek sa svim slabostima i manama. Ne mogu promijeniti svoj bitak koji je takav kakav jest.
- Možeš promijeniti što god želiš. Možeš učiniti, napraviti i postići što god želiš, samo ako to dovoljno jako želiš.
- Znam i to, ali neću li onda napustiti sredinu, a njoj težim ? Nije li sve u sredini ? U nekakvoj umjerenosti, u balansu, u ravnoteži ? Zar ako se odviše posvetim jednoj stvari, neću li omanuti u drugoj ?
- Malo prije sam ti rekao ključ, a i sam tvrdiš da si ga već prije spoznao. Discipliniraj se i uspjet ćeš u svemu što želiš. Tvrdiš da si spoznao sama sebe u dovoljnoj mjeri. Možda bi trebao još poraditi na tome ?
- Ne, spoznao sam se dovoljno. Želim intelektualno i duhovno napredovati. Ostalo mi je apsolutno irelevantno.
- Pa onda radi na tome. Ali radi jače, više, bolje...ne zavaravaj sam sebe, pretjeruješ sa dokoličarenjem. Previše čekaš sutra. Možda još nisi svjestan da živiš u sadašnjem trenutku.
- Znam da nema ni prošlosti niti budućnosti i da uvijek živimo samo u ovom, sadašnjem trenutku. Ne čekam ništa iznova, ne čekam svijetlo na kraju tunela, ne plivam ka obali ka cilju koji će me iznova razočarati i potaknuti na novu patnju. Držim da sam se izdigao iznad toga ali svejedno...
- Svejedno šta ?
- Svejedno... vučem svoje repove, vučem prošlost koje se ne mogu osloboditi. Svijet gledam kroz prizmu dosad naučenoga, empirijskoga. Jednom kada se uspijem toga riješiti, znati ću potpunu istinu. A ta je da u stvari nema ničeg. Ničega doli sadašnjosti. A opet, ponekad se pitam kako ću se nositi sa time ? U okovima sam socijalnog okruženja koje me poprilično sputava.
- Ovisi o aspektu.
- Istina je. Znam da sam u stvari među sretnijima ali znam i da su ambicije ka boljemu i višemu sveprisutne. To je ljudska narav. To što me društvo sputava u tome da napredujem na meni važnim nivoima, nije samo izlika. To je realnost trenutka u kojem sam rođen. Trenutka u kojem dominira neobjašnjiva težnja nekolicine ka moći. Žao mi je tih ljudi jer u svojoj gluposti nisu svjesni zla koje čine drugima. Povijest se ponavlja pa je tako iznova isplivala aristokracija. Rođen sam u krivo vrijeme i time sputan u napredovanju zbog rasipanja svoje energije na puko preživljavanje.
- Da, prilično je ironično to konstantno ponavljanje dekadencije u nekim ključnim sferama. Žao mi je ali ne mogu ti pomoći. Jedino rješenje je u ujedinjavanju. Ljudima poput tebe to je jasno ali nažalost, jasno vam je i kako je težak put ka tome.
- I najduži put počinje prvim korakom. Najlakše se predati bez borbe. To je kukavičluk.
- Za tebe. Ali za nekoga tko nije svijestan, možda si ti kukavica.
- Istina, ali ja samog sebe želim svrstati u sredinu. Mislim da sredina dominira i da je ključ u njoj.
- Sve znaš u teoriji ali to neznaš sprovesti u praksu.
- Tako je, i to je još jedan iznimno važna činjenica.
- Dobro, sad moram poći. Očekuju me već na drugoj strani. Pozdrav.
- Adieu.
Gordan je ustao i odbauljao u toalet. Nakon dvominutnog pišanja, povukao je vodu i probudio se. Istinski. Ostatak života proveo je u meditaciji ispod stabla smokve u pokrajini Zheshuan u Kini.

[Kastic Goran]

Gordan se probudio zavezan za stolicu. Osjećao je užasnu bol u glavi koja je pulsirala i pojačavala se na momente do neizdrživosti. Škrgutnuo je zubima i glasno opsovao čime je privukao nekog suhonjavog, proćelavog tipa, mišje face. Taj se pojavio iz drugog kuta sobe kamo nije dopiralo svjetlo stolne lampe što je parala mrak u vlažnoj prostoriji. Gordanu se učinilo da se nalazi u nekakvoj zapuštenoj garaži u kojoj se osjećao miris nepoznatih kemikalija. Čovjek mišje face je sjeo za stol, izvadio pribor, zamotao joint te ga zapalio. Nije rekao niti riječi, samo je otpuhivao dimove prema Gordanu.
- Hej, što je ovo ? Tko ste vi ?
Lik je sveudilj samo šutio i uvlačio duboke dimove te ih dugo zadržavao u plućima. Gordanu se učinilo da osjeća djelovanje trave čak i od sekundarnog dima. Nakašljao se i ponovo zapitao :
- Čovječe, oslobodi me. Što se ovo dešava ? Jesam li u zoni sumraka ?
Čovjek se nakašljao i hračnuo Gordanu posred face. Gordan je osjećao kako mu se sluzavi hračak spušta iz predjela lijevog oka na predio obraza. Preplavili su ga razni osjećaji, čitav amalgam, od straha, ljutnje, nervoze, preko gađenja pa sve do gladi i bola u glavi i rukama. Zaustio je da opsuje ali se predomislio i ušutio. Pognuo je glavu u nadi da će hračak spuznuti sa face. U drugom dijelu sobe, onom koji Gordan nije mogao vidjeti, otvorila su se vrata uz škripu i tresak prilikom zatvaranja. Začuo se zluradi smješak i zvuk trljanja ruke o ruku.
- Tu li si labude ? Upecao si se u mrežu.
Vlasnik glasa bio je zdepast, crnokos lik od svojih četrdesetak godina. Širokih ramena i plećat, nadvio se nad Gordana i tresnuo mu šamarčinu. Gordan je podvrisnuo, što od iznenađenja, što od boli. Jedina dobra stvar bila je da je hračak napokon odletio sa Gordanove face
- Sad ćemo ti sudit. Samo da dođe bjonda.
- Tko si sad pa ti i otkud ti pravo da me šamaraš ? Osim toga, o kakvom to suđenju pričaš ?
Long story short, Gordan se nehotice posrao upravo na parcelu okružnog dilera kokanidžom. Uhvatili su ga misleći da je pandur. Nakon grdnih batina, shvatili su da je najobičniji šonjo i da nema nikakve veze sa murijom. Nato su ga još dodatno prebili te odrezali palac na lijevoj ruci kako bi ga neprestano podsjećao na šutnju. Ali bila je mlačna večer kad su ga izbacili na ulicu. U zraku se osjećao vonj friško pokislog asfalta. Gordan je skinuo povez sa očiju, obrecnuo se oko sebe i shvatio da nema pojma gdje je. Sa obližnjeg je krova poletjelo par golubova.

[Kastic Goran]

Probudivši se, Gordan je ugledao Barbarinu facu iznad sebe. Obrecnuvši se letimično oko sebe, shvatio je da se nalazi na hitnoj pomoći u svom gradu. Osjetio je snažan miris bolničkih dezinficijenasa što mu je u sjećanje prignalo njegove povremene neurološke smetnje te boravak u bolnici. Gordan je zaustio da nešto kaže ali nije mogao. Usta mu se nisu otvarala, kao da ga nisu slušala. Nije mogao ispustiti niti najmanjeg glasa. Barbara ga je primila za ruku i tepala mu kako će sve biti u redu.
- Samo da dođe nalaz ct-a pa ćeš vidjeti da će sve biti u redu.
Podragila ga je po licu a Gordan je pritom poželio dotaknuti njezinu ruku. Nije mu pošlo za rukom, kao da mu je njegovo vlastito tijelo otkazalo poslušnost. Gordan se zabrinuo kao nikada u životu. Oblio ga je hladan znoj a osjećaj straha preplavio je svaku njegovu poru. Ležao je tako još dugo vremena sve dok ga napokon nisu uveli u ambulantu. Koliko je mogao nazreti iz ležećeg položaja, bio je imobiliziran. U ambulanti je protekla još čitava vječnost dok se nije pojavila liječnica. Imala je natapiranu kosu i ruž jarko crvene boje koji je pristajao uz ogrlicu od perli. Primila je Gordana za koljeno i dobrostivo ga malkice prodrmala.
- Bit će sve u redu Gordane, znaš.
Gordan je u njenim očima vidio da laže iz samilosti. Liječnica je pozvala Barbaru u drugu sobu gdje su njih dvije razgovarale neko vrijeme. Gordan nije mogao razabrati što pričaju ali ga je prenerazio Barbarin uzvik
- Zauvijek !!! Ali, ali...
Nakon par minuta, Barbara je došla do Gordana i podigla mu ruku. Vidjelo se da je plakala a odavala je dojam kao da bi svakog trena mogla ponovno zaplakati.
- Morat ćeš ostati u bolnici, znaš. Udario si glavom prilikom pada i malo se ozlijedio. Nije strašno ali ćeš morati ležati neko vrijeme. Nećeš moći micati rukama i nogama neko vrijeme ali onda će ti biti bolje, znaš.
Barbara je to izrekla boreći se sa suzama. Tada je izjavila da mora na zrak te izašla iz ambulante. Nakon toga je nisam vidio neko vrijeme. Po svoj prilici mora da je prošlo tjedan ili dva. Izgubio sam bio pojam o vremenu. Spavao sam i budio se u razna doba dana. Kratio sam vrijeme brojeći koliko su puta medicinske sestre presvukle starca koji je ležao pored mene i nevjerovatno često srao u pelene. Jednoga dana, pojavila se Barbara. Bila je ljepša nego ikada, zapitao sam se zašto sam je one noći onako grubo odbio ali ona me pomilovala po licu i počela pričati. Govorila je o tome kako joj je žao što sam dospio u bolnicu, rekla je da mi ne zamjera onu večer. Naklapala je nadugo i naširoko o tome kako se igra sa djecom u vrtiću i kakve je sve nove igre smislila. Poželio sam da ode, poželio sam da ostanem sam. Tada me zamolila da joj oprostim i rekla kako me proklela one večeri. Počela je plakati uvjerena da je upravo ona kriva za moju nesreću. Barbara je dolazila redovito, donosila mi bajadere te mi ih zatim uštrcavala kroz stomu. Ponekad je to radila odviše brzo pa sam osjećao slabinu u želucu. Od šećera mi je bivalo još i gore, ona kao da je to vidjela u mojim očima pa je nakon nekog vremena prestala donositi bajadere. Zatim je dolazila sve rjeđe, sve dok nije potpuno prestala. Ja sam počeo mršavjeti rapidno, dekubitusi su me sve više nagrizali. Nakon treće nekrektomije bio sam već toliko slab da nisam mogao niti razmišljati. Barbara je došla još jednom ali tada sam već bio mrtav. Lebdio sam bolničkom sobom čekajući njezin posjet. Donijela mi je cvijeće, a kada su joj rekli da sam umro prije dva sata, odahnula je...

[Kastic Goran]

Svakoga dana budim se u 7 i 30, spremam se i odlazim iz kuće. Autobus me odvozi na posao gdje provodim 4 sata. Zatim odlazim na ručak u obližnji restoran a nakon toga se vraćam odraditi još četiri sata. U 18 sati odlazim sa posla, autobus me vozi kući. Zatim večeram, gledam TV, zaspem na kauču pa se prebacim u krevet. I tako svaki dan, ponedjeljak, utorak, srijedu... svaku drugu subotu. Nedjeljom spavam duže, nedjeljom razmišljam o smislu života i čudim se. Odlazim u crkvu gdje mi govore lijepe stvari kojih se nitko ne pridržava a ja se iznova pitam zašto je sve tako kako jest. Zatim se pitam zašto se samo nedjeljom to pitam ? Nedjeljom se kupam, spremam si obilat ručak kojeg ne mogu pojesti pa naposlijetku pola bacam. Ponekad spremam ostatke lažući se da ću ih kasnije pojesti. Predvečer peglam robu što sam je sinoć oprao. Najradije bih sam sebe oprao u veš mašini. Kao na omotu ploče Atomskog skloništa, izvadio bih svoj mozak, oprao ga i ispeglao, pa vratio. Povremeno , kad je bura, pustio bih ga neko vrijeme vani da se dobro provjetri. Dualizam? Svugdje. Uvijek. Dobro i loše, star i mlad, lijep i ružan. Ustati ponedjeljkom ili dati otkaz ? Ručati krumpir ili grašak ? Voljeti ili solirati ? Smijati se ili plakati ? Razmišljati ili otupjeti ? Progres ili dekadencija ? Intelektualizam ili alkoholizam ? Ljeto ili zima ? Dvije deke ili jorgan ? Dozlaboga dosadno...i tako prolazno. Robujem uvijek nečem; pravilima, novcu, sistemu, zakonima, okruženju... Sve je apsurd. Slobodan sam da budem okovan. I tako sve iznova. Budim se u 7 i 30, spremam se i odlazim iz kuće. Autobus me odvozi na posao gdje provodim 4 sata. Zatim odlazim na ručak u obližnji restoran a nakon toga se vraćam odraditi još četiri sata. U 18 sati odlazim sa posla, autobus me vozi kući. Zatim večeram, gledam TV, zaspem na kauču pa se prebacim u krevet. I tako svaki dan, ponedjeljak, utorak, srijedu... svaku drugu subotu. Nedjeljom spavam duže, nedjeljom razmišljam o smislu života i čudim se. Odlazim u crkvu gdje mi govore lijepe stvari kojih se nitko ne pridržava a ja se iznova pitam zašto je sve tako kako jest. Zatim se pitam zašto se samo nedjeljom to pitam ? Nedjeljom se kupam, spremam si obilat ručak kojeg ne mogu pojesti pa naposlijetku pola bacam. Ponekad spremam ostatke lažući se da ću ih kasnije pojesti. Predvečer peglam robu što sam je sinoć oprao. Najradije bih sam sebe oprao u veš mašini. Kao na omotu ploče Atomskog skloništa, izvadio bih svoj mozak, oprao ga i ispeglao, pa vratio. Povremeno , kad je bura, pustio bih ga neko vrijeme vani da se dobro provjetri. Dualizam? Svugdje. Uvijek. Dobro i loše, star i mlad, lijep i ružan. Ustati ponedjeljkom ili dati otkaz ? Ručati krumpir ili grašak ? Voljeti ili solirati ? Smijati se ili plakati ? Razmišljati ili otupjeti ? Progres ili dekadencija ? Intelektualizam ili alkoholizam ? Ljeto ili zima ? Dvije deke ili jorgan ? Dozlaboga dosadno...i tako prolazno. Robujem uvijek nečem; pravilima, novcu, sistemu, zakonima, okruženju... Sve je apsurd. Slobodan sam da budem okovan. I tako sve iznova. Budim se u 7 i 30, spremam se i odlazim iz kuće. Autobus me odvozi na posao gdje provodim 4 sata. Zatim odlazim na ručak u obližnji restoran a nakon toga se vraćam odraditi još četiri sata. U 18 sati odlazim sa posla, autobus me vozi kući. Zatim večeram, gledam TV, zaspem na kauču pa se prebacim u krevet. I tako svaki dan, ponedjeljak, utorak, srijedu... svaku drugu subotu. Nedjeljom spavam duže, nedjeljom razmišljam o smislu života i čudim se. Odlazim u crkvu gdje mi govore lijepe stvari kojih se nitko ne pridržava a ja se iznova pitam zašto je sve tako kako jest. Zatim se pitam zašto se samo nedjeljom to pitam ? Nedjeljom se kupam, spremam si obilat ručak kojeg ne mogu pojesti pa naposlijetku pola bacam. Ponekad spremam ostatke lažući se da ću ih kasnije pojesti. Predvečer peglam robu što sam je sinoć oprao. Najradije bih sam sebe oprao u veš mašini. Kao na omotu ploče Atomskog skloništa, izvadio bih svoj mozak, oprao ga i ispeglao, pa vratio. Povremeno , kad je bura, pustio bih ga neko vrijeme vani da se dobro provjetri. Dualizam? Svugdje. Uvijek. Dobro i loše, star i mlad, lijep i ružan. Ustati ponedjeljkom ili dati otkaz ? Ručati krumpir ili grašak ? Voljeti ili solirati ? Smijati se ili plakati ? Razmišljati ili otupjeti ? Progres ili dekadencija ? Intelektualizam ili alkoholizam ? Ljeto ili zima ? Dvije deke ili jorgan ? Dozlaboga dosadno...i tako prolazno. Robujem uvijek nečem; pravilima, novcu, sistemu, zakonima, okruženju... Sve je apsurd. Slobodan sam da budem okovan. I tako sve iznova.

[Kastic Goran]

Baš sam jedan dan poželio ići u zatvor. Pogodio sam šakom tetu što mi je debelo narezala mortadelu. Zajebo sam se. U pritvoru nema redovitih obroka. A mislio sam da ću se dovest u red malo. Odmoriti, meditirati, redovito se hraniti. Kurčina. Bijah dva dana u pritvoru i morao sam žicati policajce da mi kupe sendvič sa debelo narezanom mortadelom. Ponadao sam se da je u zavoru ishrana redovita pa sam pogodio šakom policajca koji mi je donio sendvič sa debelo narezanom mortadelom. Kada me sutkinja upitala dali se kajem, rekao sam joj da se kajem što ga nisam odmah ubio pa ću to morati učiniti kad izađem iz zatvora. Dobio sam dvije godine. Pih, premalo da se dovedem u red. Stavili su me u sobu sa likom koji je pokrao mjenjačnicu. 22 sata u 10 kvadrata. Doručak je u 8, ručak u 2 a večera u 7. Svaki dan šetam 2 sata po dvorištu. Ako me volja. Šetam se u krug i pričam sam sa sobom. Poslali su me kod psihijatrice koja me upitala dali sam razmišljao o samoubojstvu. Rekoh joj da je to jedini slobodan čin koji bilo koje živo biće može učiniti. Nije shvatila a i žurila je na frizuru. Dobio sam praksitene i apaurine. Već sam se zalijenio pa većinu vremena spavam. Možda je to od lijekova ali ja vjerujem u spavanje. Najradije bih prospavao cijeli život. Možda bih se probudio svakih 20 godina, da se popišam i poserem. Samoubojstvo, pitala me psihijatrica. Hm, razmišljao sam o tome parnim datumima. Neparnima razmišljam o cvijeću. U stvari, glupo je ubiti se. Zbog drugih, ne zbog sebe. Ionako smo već svi mrtvi. Kukavičluk. Kao i moj odlazak u zatvor. Ali jebe mi se što će drugi misliti. I to što misle da sam ja u zatvoru a oni na slobodi. Ne razumiju da je obrnuto. Slobodan sam 23 sata na dan, kad izuzmemo hranu, sranje i pišanje. Zanima me koliko su slobodni ovi što misle da su slobodni. Imaju li oni 23 sata za sebe? Moj cimer prečesto kenja pa sam ga jedne noći pokušao zadaviti. Bio je već poljubičastio ali onda sam ugledao njegove jeftine patike pored kreveta pa sam se sažalio i pustio ga. Sad sam osuđen na još 10 godina. Ponekad mi dosadi moja soba pa udarim tamničara. Onda me njih par prebije i baci u samicu. Obožavam samicu jer unutra izgubim pojam o vremenu. Nema svjetla, nema zvukova, nema tiktakanja sata koji me podjseća da je upravo prošla sekunda,nema informacija uopće. Predivno. A i obroci su redoviti. Čini mi se.

[Kastic Goran]

Budim se u 3 ujutro, okrećem se u krevetu i mislm na nju. Sretan sam kao malo dijete koje je netom dobilo sisu pa zadojeno i ušuškano blaženo mljacka ispod tople, mekane dekice. Volim ljubav, volim se zaljubiti. To je moja ovisnost, moja droga. Svaki put iznova, zaljubljujem se svim svojim bićem, sve većim zanosom produbljujem taj dar pa letim. I svaka nova cura msili da je ona ta pa me pita jeli mi napokon podarila ljubav. Jesi, odgovaram joj, podarila si mi ljubav i hvala ti na tome. I svaki put želim taj osjećaj sve duže, želim da bude vječan, ako uopće postoji vječnost. I znam sve ideale i neprikosnoveni sam savjetnik pa dijelim šakom i kapom znanje, kao konj kad otresa muhe sa sebe. Cijeli dan je želim, mislim na nju. Stalno bih joj slao poruke, pitao je nešto, želim sa njom komunicirati, želim da je tu pored mene. Ljubio bih je strastveno u njena sočna usta. Vidim se sa njom u starosti, molim se bogu da mi je pusti, samo za mene.

A onda nakon tjedan-dva, ponekad i malo više, ide ovo :

Ima toga brdo što sam ti htio reći a na kraju nisam. Na kraju sam ispao lažljivi skot u tvojim očima a to zaista nisam htio. Možeš vjerovati ili ne, to je sad tvoja stvar, ali nisam te lagao. Upravo zato i nismo više zajedno. Osjećao sam se kao da lažem, moji osjećaji su se nekako ohladili a to nije bilo pošteno prema tebi, nije bilo iskreno. Nek zvuči kao glupi klišej, ali ti zaslužuješ nekog ko će te voljeti barem istom mjerom kao i ti njega. Misliš da je ono što sam napisao da si mi draga samo fraza, što da ti kažem, ako ideš secirati riječi, uvijek ih možeš izokrenuti na bezbroj načina. Uzmi to draga sa puno mašte, znaj da svaki dan mislim na tebe, znaj da mi fališ, da se spajam na gej mejl u nadi da ću te tamo vidjeti ili dobiti neki tvoj mail. Fališ mi, naravno, ali kvragu, ponekad mrzim sam sebe zbog toga, neznam kako, zašto, kada, počeo sam se hladiti a u tom slučaju je, bar za mene, najbolje prekinuti. A nakon prekida je, mislim, najbolje pustiti neko vrijeme da se strasti smire, da se sve malo ohladi. Jer zaista bih želio da ostanemo prijatelji. Nije to samo nešto rečeno usput nego moja iskrena želja, ako je uopće izvediva. To je razlog zašto sam odjednom nestao i uopće se ne javljam. Vidio sam da si mi kibila profil na iskri, znaj da sam se, igrom slučaja, spojio taj dan nakon par mjeseci ( od kad sam sa tobom ). Frendica koju nisam čuo par mjeseci, javila se sms-om gdje piše mi je poslala brdo poruka na iskri i ljuta je što ne odgovaram. I moj je profil sada obrisan, isto kao i tvoj. Nisam neki ženskaroš koji trči iz veze u vezu. Ne kažem da neću više nikada tražiti ali neko vrijeme mi svakako treba...poznavajući sebe, bit će to i više mjeseci. Kvragu, sve bih ti to bio rekao u facu a na kraju je ispalo ovako kukavički i bez veze...

[Kastic Goran]

Kupio sam starom prije par godina električni roštilj za rođendan. Bio sam preponosan što sam se sjetio tako dobrog poklona. Stari je roštilj odonda koristio jedanput, a i tada samo radi mene. Tako sam ja lijepo uzajmio od njega roštilj i koristim ga redovito. Stari uopće ne pita za njega. Od tada za rođendan dobiva oldspejs afteršejv. Prvo vrijeme sam roštilj nakon korištenja ribao satima dok bi ga očistio ali onda sam si ipak dao truda i pročitao naljepnicu koja bode oči sa prednje strane a na kojoj piše: Not to use without water. Sada u roštilj nalijem određenu količinu vode i kasnije ga očistim za 7 minuta. Neki dan sam pekao svinjenadle na terasi pa kasnije oriljao roštilj i spremio ga privremeno na ormar u kužini. Proliven na kauču, čitao sam sa unutrašnje strane očnih kapaka. Usnio sam da na kišobranu vozim svoju baku u njeno rodno selo. Tamo sam iz bunara upecao brancina porcijaša koji je pričao u tehnikoloru. Koliko sam uspio odvagati u snu, imao je barem 35 – 40 deka. Upitao sam ga o smislu života našto mi je odvratio da sam idiot. Pojasnio mi je da veš mašina ima smisao ali ruža ne. Ruža očarava svojim mirisom i ljepotom i to je to. Tako je i sa nama ljudima koji rastemo u šarenom vrtu pod okriljem zvijezda. Ubacio bih bio ovdje neka alegorijska kola ali me probudila bol u torakalnom dijelu leđa, problem koji mi se u pravilu redovito dešava kada zaspem na kauču. Otkad sam izbacio televizor iz svog života, na kauču drijemam samo opoldne, a i to neredovito. Ono što me začudilo nakon buđenja je to što sam zamijetio da je roštilj levitirao iznad ormara. Nekako je nestvarno lelujao pa sam pomislio da je to možda od pive. Nakon što sam dobrahno istrljao oči i uštinuo se par puta za krojački mišić, roštilj je sveudilj lebdio iznad ormara. U jednom se trenutku izdigao skoro do stropa pa se počeo spuštati prema meni. Sva sreća da sam ranije kenjao pa sam samo ostao zabezeknut i zaprepašten u nekom amalgamu osjećaja. Posebno me se dojmila komunikacija sa roštiljem na neverbalnoj bazi. Znao je što mislim i prenosio mi svoje informacije direktno u moj čeoni režanj. U jednome sam trenutku, kroz svojevrsne koherentne slike, saznao sve o bićima koja bismo mi zemljani nazvali svemircima ali oni to u stvari nisu. Žive u nekoj drugoj dimenziji, našem oku nevidjivoj, poput tv signala koji putuje zrakom a za koji nam je potreban prijemnik da bismo ga mogli vidjeti. Kad mi je pred oči došla ruža, posumnjao sam u autentičnost svojega iskustva a kap koja je prelila čašu bila je ona koja mi je malčice smočila gaće. Dovoljno da se ovaj put uistinu probudim i odem na wc ispišati silno pivo što ga popih za ručak. Kada sam izvadio pišulin, primjetih na gaćama par kapi mokraće, taman dovoljno da mi Lois popije mozak kad bude stavljala prati robu. Svaki put mi nezaboravno kenja da sam gori od djece i da moje gaće najlakše slaže jer lijepo vidi da je žuto ispred a smeđe iza. Lois je moj moloh, žena što je vječno nervozna. Konobari u domu antifašističkih boraca gdje tali plave borosane i non stop se živcira i kenja starkeljama. Stari partizani, puno uglađeniji od naše shitpop-dotnet generacije, skužili su Lois odavno pa je još više lože i podjebavaju. Ona nije neki intelekt tako da redovito puši sve fore. Ovako ili onako, ona je vječno napiždena. Ako je ne raspizdi posao, rano ujutro, čim se probudi, nađe neki razlog da se iznervira. Prošle je nedjelje, naprimjer, primijetila da sam svršio malo po plahti pa je cijelo prijepodne naklapala o tome kako je to neoperivo i kako sad mora kupiti cijeli set novih plahta. To će nepotrebno opteretiti naš budžet, što će rezultirati time da ćemo, zbog takvih stvari, vremenom potrošiti ušteđevinu koja i nije bogzna kakva. Zbog toga nećemo moći djetetu platiti adekvatno školovanje pa će ono upasti u loše društvo, propušiti sa 14, krasti po kvartu, završiti u domu da bi na kraju davalo dupeta starim pedosima za kutiju cigareta. Lois je završila višu za predškolski odgoj ali sreća za vrtićku dječicu da ne može naći posao u struci. Često zove frendice da joj dođu pomoć čistit parcelu gdje imamo manju kućicu, onda naređuje što da koja radi pa ih kasnije olajava kako su lijene i kako loše naprave posao. Barem jednom tjedno se posvađa sa najboljom frendicom pa onda urla pola sata u mobitel. Par dana kasnije se pomire pa plaču jedna drugoj na ramenu, najčešće liječe frustracije tiradom po muškome rodu. Kao da smo mi krivi što se one svađaju. Oduvijek sam pretpostavljao da je u onih 200-300 grama, koliko je muški mozak teži od ženskog, smješten centar za rješavanje nepotrebnih problema. Manjak tog dijela mozga u žena se manifestira stvaranjem problema iz ničega. Ono preko čega mi muški ovlaš prelazimo, žene napuhnu do nebesa i eto svađe tipa: ti mene uopće ne razumiješ, kako možeš biti tako malodušan, baš te briga za mene, za sve oko sebe... Lois je u stvari cvečka pa se iznova kajem što sam uopće sa njom krenuo. Upoznao sam je preko neta gdje se upravo spektakularno predstavljala i imala super spiku. Nisam je mogao skužiti onomad pa sam joj predstavio par modela njezine osobnosti u mojim očima :

1. Uška
Ubrali su te u srednjoj i prozvali Uška, skraćeno od uštogljena štreberka. Dečki su te zvali Janica - ledena kraljica. Uvijek si bila nedodirljiva, hladna i gledala si s visoka svoje vršnjake. Jednom prilikom cijeli je razred markirao a ti si ostala sama u učionici. Profesor koji te zatekao čudno te je gledao. Nakon te zgodeuvijek te dodatno ispitivao i tražio više od tebe. Imala si par veza do sada ali sve beznačajno. Nakon početnog zaljubljivanja, ubrzo bi se hladila. Niti 200 tuširanja nije moglo oprati onaj osjećaj nakon što bi te ogadio nekakav low life scum kojeg si odabrala samo da bi zadojila svoje animalne potrebe. Ti si karijeristica sa jasno zacrtanim planom, bit ćeš šefica odjela do 35., nemilosrdno gaziš sve pred sobom radi ostvarenja cilja. Kad ostvariš zacrtano, voljela bi imati curicu, ako uspiješ pronaći odgovarajućeg mužjaka, u što svakim danom sve više sumnjaš. Treniraš odbidojku što je posljedica neriješenih problema sa ocem koji je nekada trenirao košarku a u stvari je žarko želio sina. To je rezultiralo zahlađenjem odnosa sa tvojom majkom kao i sa tobom. Otac ti je oduvijek nepristupačan, vaš je odnos više poslovan nego roditeljski što je na kraju dovelo do toga da si krajnje nepovjerljiva prema muškima i praktički frigidna.

4. Lorena
Škola te oduvijek išla bez da sise puno trudila. Druželjubiva si osoba i voliš ljude ali u stvari si podjednako i vuk samotnjak. Voliš vrijeme za sebe i ne želiš ga trošiti uludo na prazne priče. Ti uvijek radiš na sebi, ambiciozna si i željna znanja a u stvari teško pronalaziš osobe koje te razumiju i s kojima možeš kvalitetno komunicirati. Ne voliš se praviti pametna i pred bilo kime pričati razne intelektualne teme koje te zanimaju a ponekad ti se čini da i nema ljudi koji dijele iste interese kao i ti. Ti znaš tko u stvari upravlja svijetom, tko su ljudi iza kulisa, politika je za tebe nonsens. Sagledavaš stvari kroz prizmu povijesti, mrziš aristokraciju i žališ što nisi rođena kasnije, u nekom postkapitalističkom vremenu u kojem vrijednosti neće biti novac nego moral, ljudskost, vrline i znanje. Najdraži bend ti je Thievery corp., voliš jazz i lounge, filmska ti je umjestnost nezanimljiva. U trenucima opuštanja nadahnjuješ se Seinfeldom ili osobnom kolekcijom Alan Forda. U ljubavi tražiš ono pravo, u pravilu su to stariji momci s kojima se koliko toliko možeš razumijeti ali još nisi našla pravog...čekaš svog princa na bijelom konju s kojim ćeš moći razgovarati čitave noći, koji će te znati nasmijati i koji te neće samo jahati nego će biti senzualan i uživati u svakoj pojedinoj penetraciji. Ti si filantrop i želiš ostaviti traga, učiniti konkretno i vidjeti rezultate. Cilj ti je što više putovati i živjeti punim plućima. Uzbuđuju te extremni sportovi, navučena si na andrenalinski rush. Voliš brzu vožnju motorom i brdski biciklizam.

5. Dušanka
Starci su ti jehovini svjedoci pa je tvoj odgoj pretekao u takvoj maniri. Sreća da su ipak toliko širokih nazora pa te nisu prisiljavali na ništa. Kako si sazrijevala, shvatila si kakvo je to sranje i koliko je to nanijelo štete u tvom fragilnom dječjem umu. Svejedno, ti imaš iq 137 pa si intrapersonalnom komunikacijom i čitanjem uspjela riješiiti sve unutarnje konflikte. Gutaš 3 knjige tjedno, ništa beletristika, sve iz znanstvenih sfera shodno tvojim interesima. Nadahnuo te Suzuki, autor knjige o zenu pa si meditirajući spoznala zametke onoga što se naziva satorii. Odbacila si sve dotadašnje stečevine, isprobala razne droge i nakon što si proširila svoje obzore, shvatila da ti je mjesto u Indiji, u pokrajini goa gdje ćeš moći živjeti nesputano i tražiti svoje unutarnje Ja . Sada skupljaš lovu za put i opraštaš se. Kada i ako ikada pronađeš sredinu, otići ćeš u Nepal u manastir gdje ćeš postati budistička redovnica i promijeniti ime u Shriva Praphubada.

Kad sam prvi put upoznao Lois, nije mi se baš previše svidjela. Imala je sve atribute ali mi nije legla na prvu. Idućeg dana frend je imao rođendan pa smo roštiljali uz more. Ekipa se oduševila sa Lois, uzdizali su je u nebesa i slinili po njoj. To mi je imponiralo pa sam je ipak odlučio zavesti. Čak i sa 200 grama mozga više, muški je mozak ipak poprilično glupav. Nije to samo slučaj kod mene, to je naprosto tako. Slično je i sa jebanjem. Ako se ne možeš prijateljima pohvaliti da si jebao – kao da i nisi...

[Kastic Goran]

Budući da žene čine važan dio društva ili ih barem ima prilično mnogo u društvu, i budući da njihov glas može uvelike pridonijeti ugledu što će ga muškarac uživati u otmjenu društvu, treba im svakako ugađati. U tom smislu uputit ću te u tajne koje je vrlo korisno znati, ali koje moraš najbrižnije skrivati, uvijek se pretvarajući da ih ne znaš. Dakle, žene su samo djeca u odraslome tijelu; zabavno brbljaju, a ponekad su i duhovite. No, što se tiče pravog, zdravog razuma, nisam u životu upoznao ni jednu koja bi ga imala, ili koja bi 24 sata znala dosljedno razmišljati ili djelovati. U njihove najbolje odluke uvijek prodire malo strasti ili temperamenta. Ako ih zanemariš ili osporiš njihovu ljepotu, ako ih postaraš ili potcijeniš njihovu tobožnju pamet, trenutno ćeš rasplamsati njihove sitne strasti i srušiti sustav dosljednog ponašanja što su ga u trenutku najveće razboritosti možda uspjele sazdati. Razuman muškarac se samo šali i igra s njima, ugađa im i laska, postupa s njima kao sa živahnim, naprednim djetetom, ali ne traži od njih savjet o ozbiljnim pitanjima niti im se u tom pogledu povjerava, premda ih često uvjerava da čini i jedno i drugo. Upravo time se one ponose, jer se neizmjerno vole miješati u posao ( koji, usput rečeno, uvijek upropaste ) a s obzirom na to da s pravom sumnjaju da ih muškarci ne shvaćaju ozbiljno, gotovo obožavaju muškarca koji im se obrati ozbiljnijim tonom i koji naizgled traži njihov savjet i vjeruje im. Kažem naizgled, jer slabi muškarci to zaista i čine, za razliku od pametnih koji se samo pretvaraju.

Dragi sine, pisma lorda Chesterfielda sinu

[Kastic Goran]

Potekoh rijekom dok me studen kamen žuborom zazivljaše, u suton življahu sjećanja na bremenita pleća što nosahu onomad nemalen teret u svitanju čežnje za sutrašnjim skutama njezinim što lebde na praskozorju novijeh dana, a svitanja se radom dočekivahu dok im nujno jutro življaše poput snena bivstva u tišini što gukaše stihove u aoristu sljedeće : mamu ti jebah glupu, mamu ti jebah glupu...
Imam poznanika koji je, zajedno sa još nekim likom što je kao mali pao sa trešnje na glavu, napisao zbirku pjesama. Nekakva poezija, dozlaboga dosadno. Dao mi je knjigu da pročitam, progutao sam knedlu kad sam otvorio prvu stranicu i shvatio da su to u stvari pjesme. Zahvalio sam i uzeo knjigu, kada me nakon tjedan dana upitao kako mi se sviđa, odvratio sam – super. Nisam pročitao niti prvu pjesmu do kraja. Jebao me konformizam, umjesto da mu kažem da pjesme samo skrolam, ja ga još i hvalim. Pitam se dali je, osim naj uže rodbine, ikad itko pročitao njegovu knjigu bar do 10-e stranice. A lik je nevjerovatan, toliko ga je ponijela slava da se ekipi obraća s visoka kao da je Tolstoj. Inače je nezaposlen, završio je srednju neku glupu, upisao fax i mrcvario prvu godinu 3 godine dok nije shvatio smisao pjesme od pistolsa - flogging a dead horse. I sad je on izdao knjigu pjesama, zajedno sa tim čudnim likom što je pao sa stabla na glavu, pa je automacki umjetnik, pisac, boem...štoli je već umislio. I takav lik sad mene jedva pozdravlja, pretpostavljajući da sam niže biće. Trebao bih valjda trčati za njime i čekati da se otrese kao mokar pas u nadi da će kapi njegove genijalne entelehije produhoviti moje mediokritetstvo. Ima primjera takvih pisaca još podosta, u današnje vrijeme svaka šuša može izdati knjigu. Svaka čast rijetkoj kvaliteti međutim, svake godine izda se stotine i stotine novih knjiga. Tko uopće izdaje knjige ? Starleta koja vjerovatno i nezna što ta riječ znači a ima najviše prodanih knjiga. Ona želi svoju književnu nagradu i tuži se što je nije dobila. Ja bih joj je najradije osobno uručio, pritom bih se prigodno rukavao palcem u anus. Ovo bi se zasigurno svidjelo stilistu književniku koji je, pretpostavljam, napisao kompendiju svojih homoseksualnih iskustava. Ne posjedujem tv prijemnik, ne slušam radio, ne čitam štampu pa ipak, koliko god bježao, ne mogu dovoljno pobjeći od glupavih i nepotrebnih informacija. Ne mogu dovoljno pobjeći da neznam tko je neki tamo modni mačak. Kakva je to država u kojoj takav lik uopće ima medijsku pozornost ? Idiotizacija društva je, čini se, uspjela. Naše su interesne sfere seks skandali, afere i crno-žuto. Valjda nam time žele odvratiti pažnju od sve lošijeg standarda, od gliba u kojemu smo do grla a koji se neće raščistiti nikada. Za nas nema svjetla na kraju tunela, za nas je na kraju tunela još mračnija provalija. Žao mi je mojih nerođenih praunuka koji će otplaćivati silne milijarde prelivene u džepove licemjera što se busaju u Hrvatska prsa a napravili su više štete u 20 godina negoli svi okupatori zajedno otkad se osamostalilo ovo naše slavensko pleme. Da nam je Šešelj onomad zaposjeo vrli predsjednički tron, vjerovatno bi manje štete nanio, vjerovatno bi pravedniji bio i ljepše bi mi danas živjeli, mogli bi se nadati nečemu boljem. Ovako samo škrgućemo zubima, gunđamo par dana kad nas stisnu, probijamo rukama prazne džepove, mislimo da je dobro samo dok je ovako. Ponizno šutimo dok nam cijede i zadnju kap iz srčike, mi sve znamo, svega smo svijesni, pa i toga da smo ovce i da nam tako i treba. Ništa se kod nas nikada promijeniti neće, još prvi antički zapisi o našim krajevima opisuju nas kao proklet i po zlu poznat narod. I dok ocu predbacujem što me nije ejakulirao ako ne u skandinaviji, a onda bar u nekoj frankofonoj zemlji, ja se kao pravi patriota tješim prirodnim ljepotama što nam ih je rodna gruda dala. I ponosan sam na svoje porijeklo i zato bih najradije zapalio pola države pa da krenemo ispočetka. Imali bi veće šanse nego ovako. Idiotizacija društva je, nema sumnje, uspjela.

[Kastic Goran]

Iva je punky cura, nosi marte i čudne frizure, oblači se svakako samo ne onako kako bih ja htio. Svejedno, sviđa mi se. Viđao sam je već po feštama, onih par put godišnje što izađem pa nadoknađujem kao da sam pušten s lanca. U stvari, neda se meni već odavno izlaziti vani i zato obožavam fešte, rođendane, roštilje i slične prigode. Najdraže društvo mi je oduvijek bila pankerija. Tu nema glume, preseravanja i foliranja, sve je samo čista zajebancija. Na takvim je feštama bol u trbuhu izazvana smijehom obavezna pojava. Ivu sam uočio još odavno ali sam vječno u nekim aferama i curama pa nisam imao prilike. Taj put sam bio na fešti samo do 7, imao sam obaveza kasnije. Ostatak večeri provedoh u borsbi sa samim sobom, pokleknuo sam i poslao joj sms u 11 navečer. Odgovorila mi je 10 dana kasnije iz Italije gdje studira. Već sam je bio zaboravio ali nedavno su nam se putovi ponovno ukrstili. Kretali smo za Preluk na koncert od nofx-a, kupili smo žgadiju po gradu sat vremena, kod svakog smo pili pivo i čavrljali tako da je vrijeme pokreta već odavno prošlo. Taman krenusmo kadli se javi Iva, odlučila je ići u zadnji čas, pokupili smo još i nju i krenuli za Preluk. Do tamo smo već bili dobrahno osokoljeni alkoholom, ja i Iva smo se pogledavali ispod oka a smješak nam se octavao u kutu usana. U Preluku je bila cijela Pula, u stvari, sva ekipa koja sluša pank. Koncert bješe do jajih, krenuli smo junački u prve redove ali ipak odustali. Poznato je kako inače završava stejđ dajvanje na punk koncertima: mokar do kože od prolivene cuge, otisci čizama po cijelome tijelu, ugruvan, izbatinan, barem par laktova po zubima, sretan si ako odeš u komadu bez fraktura. Neki tip se tako brutalno razbacao, neznam kako je došao na koncert ali znam da je otišao u defenderu. Razmišljao sam neko vrijeme da sve zanemarim i da krenem u napad među rulju ali onda rezimirao da sam ipak pre star za takve eskapade pa odustao. Na zadnjem koncertu od nofx-a u Ljubljani, jedva sam preživio. Koncert bijaše u dvorani bez ventilacije a ja sam skakao prvo na Hladno pivo koje je bilo predgrupa, pa onda još i 2 sata na nofx. I sve to nakon litra i litra alkohola i par grama skunka. Imao sam onomad dreadlockse, talio sunčane naočale od djeda, sjećam se da sam ležao i rigao točno ispred ulaza. Dvije prijateljice su me pridigle i unijele u dvoranu, kad sam začuo gitare probudio sam se šeko. Nakon što je završio koncert, bio je problem izaći iz prepune dvorane a ja sam bio upravo spektakularno zadihan i disao sam na škrge. Mislio sam da ću odapeti. Koncert u Preluku je prošao mirnije, bilo je veselo ipo ali mirnije. Neznam kad je završio ali znam da smo nakon koncerta beznadežno pokušavali pazariti burek u pekari na samom ulazu a onda se odjednom našli na plaži. Nećkali smo neko vrijeme dali da se okupamo jer bijaše prohladno. Razum je opet pobijedio pa smo se pobacali u more, goli kao od majke rođeni. U trenu kad sam se kompletno uronio u more, otrijeznio sam se barem za 1 promil. Nakon kupanja bauljasmo još neko vrijeme po parkingu gdje je bila sva sila ekipe. Neki su spavali po autima a većina vani na otvorenom, u vrećama za spavanje. Trebalo je dobro otvoriti oči prilikom pišanja, da to ne učinim nekome na glavu. Nakon što sam ipak sredili 2 bureka smesta, odlučili smo malo doći k sebi. Ekipa s kojom smo došli se prolila po autu pa smo ja, Iva i još 1 frend zalegli nasred parkinga, svo troje na jednu vreću za spavanje. Sreća da je pored nas bio auto od našeg dobrog frenda, taj je izašao iz auta i bacio nam još jednu vreću za spavanje kojom smo se pokrili. Čavrljali smo i smijali se ultra glasno još neko vrijeme a onda se lik što je ležao sa nama okrenuo i zaspao. Tako smo ja i Iva još neko vrijeme pričali. Bila je prekrasna večer, obasjana mjesečinom, iz obližnjeg auta je pičila ful glasna muzika u nevjerovatnoj kompilaciji. Malo su svirali Goblini i Fakofbolan a onda bi odjednom zasvirao Matko Jelavić ili tako neki lik. U jednom trenutku se začuo i Vuco, bila je to zaista eklektična kompilacija. Iva je željela da je gladim po leđima što sam rado i učinio, tako je počelo pa smo se ubrzo mazili sve u 16. Iva je cura od akcije i nije joj trebalo dugo da me skine, kao niti meni da skinem nju. Nismo se previše opterećivali okolnostima, prepustili smo se trenutku i uživanju. Ševili smo se nasred parkinga, pokriveni samo vrećom za spavanje, 10 cm od nas spavao je frend a u autu metar od nas još njih troje. Bilo nam je jebeno predivno, polagano sam ulazio u nju i uživao u svakom ubodu. Ševili smo se i mazili sigurnih sat vremena, sve dok se nije razdanilo a ekipa se počela buditi iz alkoholnog transa. Bio je to još jedan nezaboravan koncert.

[Kastic Goran]

Dragi sine,
Sjećaš li se pisma Katarini što sam ti ga jednoć čitao prije spavanja? Preformulirao sam ga malkice da pomisliš kako je napisano za tebe. Pismo Katarini je predivno, možeš ga ponovno pročitati ovdje [url]http://nomen_nescio.mojblog.hr/p-pismo-katarini-napisao-marcello-bernardi-talijanski-pedijatar-i-psiholog/163240.html[/url] ali ja tebi želim napisati tvoje pismo. Pismo koje ćeš moći pročitati kada ojačaš, kada odrasteš, kada možda mene više ne bude bilo. Možda jednoga dana svojim unucima budeš čitao pismo tvog smotanog starog, možda se nasmiješ i prisjetiš onoga čime sam punio tvoju malu glavicu koja još nije razumjela ništa. Ovo pismo neka bude tvoj podsjetnik na ono što sam te želio naučiti, ono za što mislim da je najvažnije i čemu treba težiti u životu. Padobran je apsolutno nebitan, ima još toliko kupusa kojega trebaš pojesti pa će tako biti i puno prilika za padobran. Znam da ti je mamica dobrahno napunila glavu, vjerovatno si joj obećao da nećeš ići pa ti je sad bed jer bi tako iznevjerio njezino povjerenje, a to nije lijepo. Ja te sigurno ne želim učiti da izdaješ tuđe povjerenje, posebno još kad se radi o tako bliskoj osobi kao što je mama. Svoje obećanje moraš uvijek održati, čovjek vrijedi onoliko koliko i njegova riječ. Ono što ti želim poručiti je – nemoj i nedaj da te nitko uči strah. Nedaj da te uplaše životom, upozoravat će te na svakojake stvari, na neku igru, na promet, na život, na ljubav, na posao, na novac, na bolesti, na stotinu stvari koje sad ne mogu nabrojati. Najčešće stariji ljudi, roditelji, možda čak i prijatelji, upozoravati će te, skretati ti pažnju, plašiti te nepotrebnim. Ne kažem da moraš biti junak, strah je normalna pojava kod ljudi, ali ovdje govorim o elementarnom strahu, onom strahu s kojim si se rodio. Ono od čega trebaš biti jači je naučeni strah. Kad si bio sasvim mali dječačić, sigurno se nisi bojao zmija. Kasnije si čuo da su otrovne i da grizu pa te sad strah od zmija. Sjećaš li se možda kad te mama plašila ledenim čovjekom? Ljutio sam se na nju i trebalo mi je puno, puno vremena da te odučim od toga. Danas, kad si veći i shvaćaš kakva je glupost taj ledeni čovjek - to ti je smiješno. Ledeni čovjek - to je naučeni strah, to je nešto apsolutno nepotrebno u tvom životu. Moraš to nadići zdravim razumom, logičkim razmišljanjem i onime najvažnijim – znatiželjom. Uvijek budi znatiželjan, ako ti netko kaže da je padobran opasan – upitaj ga zašto. Postoji nešto što se zove kritičko razmišljanje, to je normalno i zdravorazumsko preispitivanje svakakvih situacija u životu. To rade pametni, osviješteni ljudi koji nisu zatvoreni u kutiji svoje glave. Ovo zadnje još ne možeš shvatiti, ali jednoga dana hoćeš. Nesmiješ uzimati zdravo za gotovo sve što ti netko kaže. Čak i ako je stariji i iskusniji od tebe, ne mora značiti da je uvijek u pravu. Moraš uvažiti tuđe mišljenje ali ti uvijek preispitaj, uvijek postavlja pitanja. Nedavno smo bili na moru pa je Barbara vikala Marku da ne ide u duboko. Zašto ? Zašto mali nebi išao u duboko ? Ako zna plivati u plićaku, onda zna i u dubokom. Upravo zbog naučenog straha, Tedi koji ima 10 godina dan danas nezna plivati dok Marko sa 6 godina preplivava uvalu sa nama. To ti je samo jedan primjer učenja straha. Makar nećeš ići, pitaj zašto nebi išao na padobran. Pitaj koliko ljudi godišnje pogine prilikom pada sa padobranom ? Kada si čuo ili čitao da je netko poginuo prilikom takvoga pada ? Ja znam za samo jedan primjer u cijelom mom životu. Dakle jedan mrtav u 33 moje godine. Siguran sam da ih ima puno više, recimo čak da pogine dvoje ljudi svake godine u Hrvatskoj. Postavi onda pitanje koliko ljudi pogine u autu? Ako i ne pogine svaki dan netko, nažalost pogine par ljudi tjedno. I što sad ? Svaki dan sjedaš u auto i voziš se, ne razmišljaš o tome. Kada bi razmišljao, onda vjerovatno nikada nebi sjeo u auto. Vjerovatno bi vremenom sagradio podzemno sklonište pa živio u njemu u strahu od potresa, poplava, požara, meteora, bolesti, ratova. Da su naši davni preci bili tako plašljivi, mi bismo vjerovatno još uvijek živjeli na drveću. Nikada nebi onaj prvi čovjek pobijedio strah i spustio se na zemlju. To je ljudska odlika na koju te želim potaknuti, naučiti ako je to moguće. Nemoj se bojati u životu, nedaj da te drugi plaše. Budi odlučan i hrabar, ganjaj svoje ideale i ciljeve, nemoj posustajati, budi uporan u svojim nastojanjima, ako si uporan – uspjet ćeš sigurno. Čak i da ne uspiješ, barem ćeš znati da si pokušao i dao sve od sebe i nećeš si moći jednoga dana predbacivati – eh da sam onda napravio ono. Maštaj puno, budi sanjar ali stoji čvrsto na zemlji, zacrtaj si realne i ostvarive ciljeve i trudi se ostvariti ih. Nedaj se pokolebati na prvoj prepreci, niti na drugoj, niti na predzadnjoj. Kada stigneš do svog cilja, vidjet ćeš da se trud isplatio. Postat ćeš bolji čovjek a to je najvažnije u životu. Trebaš uvijek raditi na sebi, do kraja života. Svakoga dana trudi se nešto naučiti. Svaki čovjek vrijedi onoliko koliko zna. Znanje je čovjekovo najveće imanje, usudio bih se čak reći jedino istinsko i pravo. Nemoj nikada trčati za materijalnim, za bogatstvima, sreća nije u tome. Sreća je u tebi, samo radi ono što voliš, trči za svojim ciljevima i idealima. Uvijek u životu, u svakoj situaciji, budi dobar, pošten i fin tj. kulturan i uglađen. Kada ti pukne film, kada ti se zacrni pred očima, kad te život naživcira, nemoj nagliti i napraviti neke poteze koje ćeš žaliti 5 minuta kasnije. Kada te strefi sranje, udahni duboko, nabroji do 10 i razmisli pritom. Kakvo god sranje bilo, znaj da uvijek može biti još gore. Cijeni ono što imaš i uživaj u tome. Imaš toliko razloga za sreću, zdrav si, lijep i pametan. Kada bi se uspoređivao sa drugima, ubrzo bi shvatio kako je ogromno tvoje bogatstvo. Ono što moraš najviše cijeniti, to je zdravlje. zdrav čovjek ima tisuću želja a bolestan samo jednu. Ujutro kad se probudiš zdrav i čitav, budi sretan i budi sretan čitav dan. Uživaj u malim stvarima koje čine život: u cvrkutu ptica, u mirisu cvijeća, u šumu mora, u šetnji prirodom, u druženju sa prijateljima, u čitanju dobre knjige. Život je predivan i prelijep, isto tako je i pre kratak i zato nastoji uživati i biti sretan. Kao i svaki normalan otac, želim sve najbolje za tebe, želim da budeš bolji od mene, znam da to možeš. Raspisao sam se i ponavljam se, nemoj mi zamjeriti, napisao sam ovo od šuba. Još samo jednom ću ti spomenuti najvažnije: Nedaj da te nauče strah, budi hrabar, odlučan i ustrajan. Budi znatiželjan i preispituj. Nadasve, budi dobar, pošten i fin. Teži u životu onome najvažnijemu – znanju.

[Kastic Goran]

Riba sa ogromnim sisama me nije pustila da izađem sa parkinga, učinio je to simpatični čovo u kombiju iza nje. Vozim tako iza ribe, u jednom trenu uočim grotesknu naljepnicu na autu. Riba je slikala svog psa i onda to nalijepila na auto. Fascinira me različitost ljudskog roda dok me glupost oduševljava, samo dok me se ne tiče. U zadnje me vrijeme cure otkantavaju pa se osjećam kao šupak više no što je uobičajeno. Evo već druge za redom koja me šutnula, izgleda da mi grijesi dolaze na naplatu. Ima neka ljepota, nešto posebno u tome kada je čovjek odbačen, nešto iskonsko i neopisivo. Ako racionaliziram, onda je to u stvari samo bezvezan osjećaj koji treba određeno vrijeme da iščezne. Kada podvučem crtu i napravim sukus zbivanja nakon razvoda, u dvije i pol godine imao sam desetak cura. To je solidan prosjek, ovisno o točki gledišta. Sa muškog stajališta to je u redu dok sa ženskog nije. Kako god, konstantna potraga za pičkom mi okupira barem trećinu mozga, misli su mi besmisleno disperzirane, ne mogu se fokusirati. Ne mogu zazenirati duže od sat vremena a to nikako nije dobro. Rekao bi narod da mi je pička pomutila pamet. Prije par mjeseci povukoh crtu ( bijelog ) i rekoh da više ne želim veze i da ću malo biti slobodan i kontemplirati. Naum mi bješe kratkog vijeka. Bijah na fešti od frendice i tamo se pojavila Helena. Dok sam ispijao pivicu na parkingu, čekajući ostatak društva, uparkirala je svoj auto pored mene. Tako je super parkirala da me tu već osvojila. Helena je klasična žena mojih snova: duga plava kosa, savršene građe, sitnija, prekrasni nožni prstići u prekrasnim zelenim nanulicama. Obožavam raznorazne štiklice ali kita mi se upravo spektakularno diže na drvene nanulice, čak niti ne volim da je peta odviše visoka. Dobio sam instant ukrudbu kad je izvadila jednu nogu iz auta, skoro mi se jezik polakomio i isplazio, kao u Brlićkinoj priči. Nastavak je so faking tipičan, prvo vrijeme borba sa samim sobom ali onda kapitulacija. Rekao bi Jerry da mi mozak igra šah protiv penisa. Ona je u stvari prelila čašu, u nekom je trenutku sjela pored mene i to je bilo to. Ubrzo, iako je klupa bila slobodna, stiskali smo se jedno uz drugo.Čisto da se uvjerim, bacio sam frendov pis ašša na zemlju kako bih ga mogao potražiti i pobliže osmotriti njezine nožne prstiće. Imala je predivno egipatsko stopalo broj 37 u nanulicama baš po mom guštu. Čak je i noktiće nafarbala u pastelnu, peachy boju na koju mi se, poslije japansko crvene, najradije diže. Znao sam da joj ih moram pocuclati pa odlučio krenuti u ofenzivu.Čekao sam je drugi dan na afteru ali nije se pojavila. Trećega sam dana ožicao njen broj i dogovorio d8 za drugi dan. Našli smo se i čavrljali par sati o svemu i svačemu. Dan kasnije došla je kod mene na večeru, bili su još neki frendići. Nakon što su otišli a ja i Helena ostali sami, tražio sam priliku da je poljubim. Cijelo sam večer čekao pogodan trenutak ali nije ga bilo. Oduvijek sam bio šonjo za taj prvi korak. Makar su svi signali bili na svojemu mjestu, falio mi je taj jezičac na vagi da krenem u ofenzivu. Možda je bilo krivo to što je te večeri obukla patike ? Otišla je nakon nekog vremena, otpratio sam je do auta i molio alaha za šansu ali ništa. Drugi dan sam pokušavao dogovoriti piće ali uzalud. Izgleda da se ohladila, pokušavam se uvjeriti da to nije tako ali signali su neupitni. Jeli moguće da sam proćerdao svoju priliku ? Jeli moguće da se preko noći obrlatila ? Zar je još jedna prošla kroz moj život a čak joj nisam ni cuclao prstiće? Ima li tome kraja ? Čemu sve to i kamo vodi ? Vrajže žene, nijedna je premalo a jedna je previše, ne volim biti solo a sve mi ubrzo dosade. Šteta za onih par santimetara što muškarce dijele od raja, onih par santimetara koji nam fale da si ga sami popušimo. Kad malo sagledam retrogradno, možda bolje reći realno, čini mi se da je u meni problem. Helena mi se dopala na prvi pogled, kad sam je kasnije malo bolje zagledao, uopće mi se nije sviđala. U biti, krenuo sam u ofanzivu samo zbog sexy nanulica i prstića a i zato što se užasno sviđala mojim prijateljima. Nagovarali su me da je obradim, predmnijevali mi sretnu budućnost, dogovarali double dejtove...uzalud. Utonuo sam u nekakvu letargiju, prvih dana godišnjeg odmora budio sam se u 8, zatim svakoga dana sve kasnije. Danas sam ustao u podne. Navečer odlazim sve kasnije na spavanje. Kad bih dovoljno dugo ostao na godišnjem, čini mi se da bih napravio cijeli krug pa naposlijetku došao na normalu i otišao na spavanje u 11 i probudio se u 7. Jedva čekam da počnem raditi da se napokon malo odmorim.

[Kastic Goran]

Odvezoh auto mehaničaru u 7 ujutro. Rekao je da će do podne biti gotov. Zvao sam ga u podne, rekao mi je da ga nije ni pipnuo i da će sigurno biti gotov oko 3-4. Zvao sam ga u 4, taman je počeo raditi, kaže mi da dođem ubrzo. Auto je bio gotov u 6. Otiđoh ga registrirati, žena mi kaže da nisam platio porez. Naslijedio sam auto i sad na to moram platiti porez. Drugog jutra probudio sam se oko 7, posrao pa zaputio u grad u porezno. Žena u kancelariji je bila krajnje nadrkanai otresita, pokušao sam mirnim putem ali ona je, čini se, imala pms pa se htjela iskaliti na meni. Lupio sam joj dvadesetak šaka u glavu a onda je silovao te naposlijetku vezao za radijator i popišao joj se po faci. Usput sam na rješenje o nasljeđivanju polupao sve pečate koje sam našao u kancelariji. Nije me bila volja ići na registraciju a i baš sam se osjećao nekako jebežljivo toga jutra pa sam otišao doma na quickie drkicu. Fiksacije me odvedoše stepenicu dalje pa sam zamiješao zobene pahuljice sa herbalajfom. Neznam više što bih jeo, najradije bih teti u dućanu rekao da mi nareže od svake salame po jednu fetu i to mi složi na kanapee izrezuckane od svih kruhova iz dućana. Gadi mi se sva ta kemija što je unosim u sebe hranom, često razmišljam da postanem beskućnik, onda si nekako prisiljen jesti govna, čak si i sretan zbog toga. Otišao bih u samostan meditirati ali mrzim religiju i ne shvaćam kako nešto tako evidentno glupo može zaslijepiti tolike mase. Na skype mi se javlja frendica iz Milana, pička ipo sa tvrdim sisama broj 4. Periodički imamo phone sex, u stvari skype sex. Ševim je kad dođe kući za praznike, ako je njezin dečko moreplovac na brodu. Tip ima ogromnu kitu ali je glup ko k***c. Svejedno, ona više voli moju prosječnu 16 cm-tarsku nego njegovu glupu. Pa ipak, neće ga napustiti, valjda zato jer je i pored doktorata iz medicine i sama glupa ko k***c. Valjda žene vole te neke sirovine koji ih ograničavaju i gnjave, nameću im svoja pravila. Ne trudim se razumjeti, odjebavam je tipkajući. Neda mi se razgovarati, nekmoli opet drkati. Kad bi bar negdje postojalo dugme za ugasiti taj glupi i dosadni spolni nagon što tjera ljude da se ponašaju kao debili. Mislim, čovjek će sve napraviti, trpjeti kojekakva govna i gluposti samo da ga umoči u pičku. Nakon toga se osjeća kao da je pobijedio, prestane glumiti pa se počne ponašati kao idiot, jer u stvari i jest idiot. Čovjeku je dosadno sa samim sobom pa traži nekog drugog s kime bi se dosađivao. Onda se dosađuju zajedno. E sad kad je pojebao, on ženi nameće pravila a ona ga pokušava zadržati. Kad je već ubrao njezin cvjetak, bar da ga pokuša zadržati onoliko vremena koliko je potrebno da se on navuče na kolotečinu i poklekne. Neposlijetku on bježi na pivo ispred dućana dok ona upija reklame za ariel i tampone između sapunica. Na karticu rade špežu za blagdane, potpisuju račun na rate, sve će se sutra riješiti samo od sebe. Doći će supermen na vlast, postrijeljati svu postojeću garnituru i osnovati transparentno vodstvo po uzoru na šveđane. Pregrmit ćemo tih godinu-dvije da bismo zatim uživali u standardu sjevera na cijenama juga. Sad me frendica iz Milana zove na mob, zarađuje bijesne pare pa si to može priuštiti. Odjebavam je, ovaj put zauvijek. Ona plače, ne razumije što mi je. Niti ja ne razumijem, jebote, zar sve uvijek treba razumjeti ? Zar sve mora biti po nekim pravilima? Odjebi glupačo, lijepa si ali te ne mogu više trpjeti jer si krpa. Dvolična si, kažem joj, trebala bi mi zahvaliti na iskrenosti ali ne, ona preferira hipokriziju. Ljuti se i povrijeđena je a prije mjesec dana me šutnula iz stana. Zvala me na pijanku, popio sam 3 pive, ona se htjela jebati a meni se nije dizao. Sve češće mi se to dešava pa kupujem vijagru. Teta iz apoteke me uvijek ispituje : što će vam vijagra gospodine ? Ne diže mi se k***c, gospođo. Imate li slabo srce? Nemam gospođo, samo imam mekan k***c. Milana, kako je volim zvati, me htjela izbaciti iz stana a ja sam bio još žedan. Nije više imala pive pa sam eksirao par deci ruma za kolače. Bilo je to jedino što sam našao. Ona je vrištala pa sam joj odvalio šamarčinu i silovao je. Digao mi se upravo spektakularno dok sam joj kidao odjeću i širio joj noge na silu. Kad sam začuo da kuja stenje od užitka, opet mi se spustio. I opet nije shvatila nego me i dalje naziva. Mislim, koliko moraš biti glupa kokoška da shvatiš da si glupa kokoška ?

[Kastic Goran]

Ego je moj neprijatelj, otkad sam to shvatio, borim se protiv njega. Ništa se pametnog ne može izroditi iz ega. Samo glupost. Zato obožavam pojedina rubna stanja uma kada ego nestaje. Jedno od tih stanja je orgazam. U orgazmu nema individualnosti, nema ega, nema povijesti, kulture, mainstreama, novca, nema žutila, TV-a, politike, skupog benzina, nema autobiografije. Nema ničeg osim sadašnjosti, u orgazmu sam potpuno ovdje i sada, uživam u trenutku. Nemam svoje ja, svoj ego, nemam svoje individualnosti, tada sam to uistinu samo ja, čovjek, ispunjen, pomlađen, osvježen, kajnda ponovno rođen. Nakon orgazma, ovisno o tome kakvog je intenziteta bio, ostajem u tišini, potpuno sam opušten. U tim potonjim trenucima ne zanima me ništa osim tog blaženog osjećaja ispunjenja i sreće. Uživam u sadašnjosti, neopterećen prošlošću ni budućnošću. Nažalost, ego se ubrzo budi i počinje djelovati. Želi zauzeti moje mjesto i uspijeva. Tada ja dobivam ime, prezime, radno mjesto, status, bankovni račun...Ego je zauzeo mene, ja sam nestao ubrzo nakon orgazma a na moje mjesto došao je on. Drugo stanje uma u kojem ego nestaje je stanje opijenosti drogom. Prvi put kada čovjek uzme drogu, ona ga obuzme pa čovjek istinski uživa. Lebdi na lahoru opijenosti, omamljen osjećajem sreće, nema povijesti, nema budućnosti, samo sada i ovdje. Droga i jest dobra upravo zato što zatomljuje ego. Nestaje individualnost i ostaje samo uživanje, čisto i besprijekorno, immaculato. No, i tome ima kraja jer ubrzo se ego navikne na drogu pa se sve više javlja i u stanju opijenosti. Ego se navikao na drogu i opet preuzima kontrolu. Tada čovjek posiže za većom dozom, želi povratiti onaj osjećaj istinskoga i neopterećenog. Mnogi se ne uspiju othrvati pa zaglave u paklu tražeći onaj prvi osjećaj. Nisu svjesni da je ispravan put samo onaj srednji, da je ključ svega umjerenost. Nažalost, malo je onih koji su toliko jaki. Malo je onih koji ne podliježu masi, koji s godinama ne postanu kruti, tvrdi i zategnuti. Malo je onih koji ne žive u strahu, koji se ne skrivaju u izbi svojega jastva ukrućujući pritom svoj um i svoju prirodno fleksibilnu energiju. Sloboda uma je protuteža inertnoj sklonosti da slijedimo društveno potvrđene običaje i ideje. Ego nas sputava da poletimo, socijalno nas okruženje izopćuje ako iskačemo iz kolosijeka. Ukoliko se ne ponašamo u skladu sa sveopće prihvaćenim vjerovanjima i poimanjima, ukoliko odskačemo od uvriježenog mišljenja, postajemo „čudni“. Nitko u stvari ne preispituje uvriježeno mišljenje jer se ono samo po sebi smatra ispravnim. No što ako uspijemo odbaciti ego koji nam je nametnut od rođenja, što ako uspijemo pogledati direktno u sunce, bez „zaštitnog“ sloja između ? Što ako postavimo pitanje ? Tada sliujemo konvencije, postajemo nasilni, društvo nas izopćuje, deklarira kao neprijatelja, nerijetko i luđaka. A možda smo samo otvorena uma, možda samo vidimo malo unaprijed i žalimo što tonemo u glibu ljudskoga ega i gluposti...

[Kastic Goran]

Kartezijanski dualizam ili ne, moje tijelo i um su u konstantnoj borbi. Dok se um ufa biti dostojanstven i gospodin, dotle tijelo upravo grozno prizemljuje um nedostacima što vremenom postaju sve izraženiji. Vremenom se svi otromboljujemo, omlohavljujemo, postajemo sve više obješeni i mekani. Još nisam toliko ostario ali i na sebi primjećujem danak vremena. Svake godine se udebljam kilo više i tu kilu ne mogu skinuti. Glava zna da nije dobro ali trbuh stalno pita hrane, posebice sam navučen na slatko i pivčinu. Naravno da se od toga konstantno debljam ali nije me volja vježbati i izgladnjivati se radi estetike. Vježbam ono što volim a da ću se trudit pumpat željezo samo kako bih se dopao drugima – ne pada mi na pamet. Trbuh još nije toliki problem koliko tjelesni otvori poput šupka i želuca. Upravo spektakularno podrigujem baš kad ne treba, zanimljivo je da pritajenim podrigom u najnezgodnijem trenutku uvijek uspijem izvući smrad kobasica i češnjaka što sam ih jeo pretprošlog tjedna. Isto tako, često mi prdež smrdi po jajima koja naravno, jedem iznimno rijetko. Najgora je kombinacija grah na salatu sa jajima i kapulom gdje je krajnji produkt suzavac. O jedenju ljute hrane ne moram posebice tipkati. Najbolje je to sažeto u onoj olfo mađarskoj uzrečici : jedeš peče – sereš peče. Neznam zašto, valjda bi to Murphy bolje znao, ali uvijek mi se specijalno prdi ili kenja kada sam sa curom, posebice nekom koju sam tek upoznao. Ako smo u njenom stanu, molim nebesa da ima balkon pa onda svako malo odem „uhvatiti zraka“. Nezgodno je kad ona dođe za mnom netom nakon olakšavanja, jer, naravno, baš tada plinovi dugo ostaju u zraku. Ovisno o situaciji, tada do izražaja dolaze mašta i snalažljivost. Ako smo kod mene, onda mi se pak spektakularno prisere. Kako su današnji stanovi građeni od papira, tako se iz wc-a uredno čuje ako se glasnije kenja. Posebice kad se još opali koji overshit rafal plinova. Naravno, u tim slučajevima često imam rasprskavajuće govno. To je ono govno što izleti iz guzice u tiru, pukne pritom poput petarde a manifestira se točkicama po cijeloj školjci, ponekad i uokolo, nekako poput spreja samo sa većim točkicama. Rasprskavajuće bi se govno dalo iskoristiti za božićne dekoracije. Od kartona se napravi šablona pa se rasprskavajućim govnom obojaju prigodni oblici na predviđena mjesta. Rasprskavajuće govno je najgori oblik osvete omrzlom konobaru koji vam se zamjerio. Ukoliko mu se želite osvetiti, valja se najesti šiptarskog bureka, zaliti to sa pola litre jogurta te na sve to ispiti još par piva. Nakon toga se pokenjate rasprskavajućim govnom omrzlom konobaru u wc tako da ovaj nakon smjene mora čistiti još barem sat-dva. Ako i ne želite riskirati sa rasprskavajućim, možete posrati i klasično govno koje ste, sasvim slučajno, izasrali pored školjke. Najgore neugodnosti su one iznenadne, kada prdneš a tek kasnije shvatiš da si se usro. To se u pravilu dešava među gomilom ljudi, posebice cura. Zanimljivo mi je kako se ljudi stide stvari koje se svima dešavaju. Ima li nekog a da se nikad nije usrao u gaće ili da mu nije slučajno pobjeglo malo pišaline ? Zašto nas je sram kad pišamo pored puta a netko nas vidi ? Zgodno je i kako nam se uvijek šmrče kad nemamo maramice, zanimljivo je i kako nam izleti slina dok pričamo s nekim, najčešće prilikom nekog važnog razgovora. Često tada sugovornika pogodimo točkicom sline baš po licu. Tih izlučevina nikad dosta, znoj šiba na sve strane, ispod pazuha je poplava čim malo zatopli. Onda genijalci naliju litru parfema a ne stave stik ispod pazuha pa šire uokolo novu liniju parfema – Znoyardi. Noge su posebna priča po pitanju smrada, o tome nebih u detalje. Primjetio sam da stariji ljudi imaju specifičan smel po prčetini koji je nemoguće otkloniti. Da se zapali starački dom i izgori do temelja, jedino bi se smel po prčetini zadržao na zgarištu. Izlučevina ima još podosta, govanca u nosu ima za kopat kao u rudniku, mnogima za to služe semafori. Nekima se radi marmelada u ušima što je također svojevrstan problem. Možda čak više onome koji to primijeti jer se toga u pravilu uvijek sjeti baš prilikom jela. U pupku se skupljaju mucice od robe a između nožnih prstiju svakodnevno nastaju one neke nedefinirane nakupine što užasno smrde, koliko god se kupao i ribao. Zvukovi tijela su također zanimljivi. Baš dok se sa novopečenom curom ljubite, iz trbuha počne zavijanje i kruljenje, čak i ako niste gladni. Zanimljivi su i zvukovi koje sami ispuštamo. Kakav god dogovor ili obavezu imali, onaj mali dio tijela je uvijek jači od uma pa ne možemo odolijeti iskušenju. Sve, ali baš sve pada u vodu radi penisa i tako mi na svakojake načine mijenjamo planove a sve da bi došli u situaciju da se znojimo nad osobom suprotnog spola, te sa njome zajedno dašćemo i ispuštamo neartikulirane zvukove, često nalik životinjskima. Taj mali dio, tih 1 % tijela je odgovorno za najveće neugodnosti i sramote priređene umu. Higijena penisa mora biti redovita jer se inače ispod glavića stvara skuta, no to je najmanji problem. Najveći je ipak onaj poznatiji kao „mlohava ćuna“. Nema muške osobe kojoj se to nije desilo, problem je samo kako se izvući iz navedene situacije. Možda ćemo u budućnosti imati mozgove u staklenkama, poput onih iz futurame. Do tada, osuđeni smo na svoje tijelo i na sve njegove nedostatke i s time se valja pomiriti.