Sali - Dugi otok

[Kastic Goran]

Gordan se probudio u svom krevetu. Memljivo je trljao oèi rukama kadli je spazio èovjeka obuèenog poput velikog Bleka kako sjedi na drugoj strani njegova kreveta. Èovjek je djelovao nekako sveèano i posebno. Èinilo se kao da sjaji. Spoèitnuo je Gordanu sinoænji dogaðaj sa Barbarom.
- Zašto to radiš ?
- Nenamjerno, kunem se. Mislim da je tako pravednije nego da odugovlaèim. One nisu kao mi muški, ili barem kao ja. One se ne zaljube odjednom naglo, nego pomalo pa sve jaèe. Mislim da bi je više boljelo kasnije.
- Koja je to u nizu ?
- Ne brojim, zaista. Možda je i peta, šesta, deseta...vrag bi ga znao.
- Nisi u redu. Povrijeðuješ ih. Ne zaletavaj se ako nisi siguran.
- Ali kako æu biti siguran ako ne probam ?
- Sereš bez veze. Osobu možeš upoznati i bez da je jebeš. Meni se više èini da skupljaš trofeje kako bi se mogao hvaliti prijateljima te time hraniti svoj ego koji je oèito sjeban u nekom pogledu. Nisi ti loš u globalu ali ovo sranje koje prodaješ curama ti nikako nije ok.
- Kunem se u svoju iskrenost. Nemam nikakvih zlih namjera. Ja sam samo èovjek, najnormalnije biæe koje èini zlo neznajuæi da èini zlo. Ovo o egu je neprijeporna ali ipak samo djelomièna istina. Nažalost, mi ljudi smo takvi. Dok se ne probudimo, moramo hraniti svoj ego neèim. Što ja tu mogu. Krenuo sam na put još davnih dana ali teško je pobijediti sama sebe. Teško je u potpunosti zatomiti svoj ego. Dok ne budem u potpunosti probuðen, moram zadojiti animalne instinkte. Zadovoljan sam veæ time da što se u dostatnoj mjeri spoznao.
- Kako onda nikako da spoznaš žene ? Èini se da ih zavitlavaš. Par komada, to mi je razumljivo, ali deset cura u nizu koje si natjerao da se zaljube u tebe pa ih napuštao nakon mjesec – dva...to ti nije u redu. To je neoprostivo. Moraš biti kažnjen. Žao mi te ali što je tu je.
- Pa dobro. Kazna je svojevrsna nagrada kojom spoznajemo život na teži naèin te ga nakon toga znamo više cijeniti.
- Misliš da æe tako biti ? Sviða mi se tvoj nepokolebljivi optimizam. Dobar si ti specimen, šteta je što si neostvaren.
- Zašto misliš da sam neostvaren ? Na putu sam ka ostvarenju, nije li to maksimum onoga što mogu uèiniti ?
- Pa i nije, mogao bi uèiniti još i više. Slab si u najvažnijoj vrlini u životu a to je disciplina. Disciplina je kljuè svega.
- Razmišljao sam o tome puno puta i shvatio to odavno. Ali shvatio sam i to da sam èovjek sa svim slabostima i manama. Ne mogu promijeniti svoj bitak koji je takav kakav jest.
- Možeš promijeniti što god želiš. Možeš uèiniti, napraviti i postiæi što god želiš, samo ako to dovoljno jako želiš.
- Znam i to, ali neæu li onda napustiti sredinu, a njoj težim ? Nije li sve u sredini ? U nekakvoj umjerenosti, u balansu, u ravnoteži ? Zar ako se odviše posvetim jednoj stvari, neæu li omanuti u drugoj ?
- Malo prije sam ti rekao kljuè, a i sam tvrdiš da si ga veæ prije spoznao. Discipliniraj se i uspjet æeš u svemu što želiš. Tvrdiš da si spoznao sama sebe u dovoljnoj mjeri. Možda bi trebao još poraditi na tome ?
- Ne, spoznao sam se dovoljno. Želim intelektualno i duhovno napredovati. Ostalo mi je apsolutno irelevantno.
- Pa onda radi na tome. Ali radi jaèe, više, bolje...ne zavaravaj sam sebe, pretjeruješ sa dokolièarenjem. Previše èekaš sutra. Možda još nisi svjestan da živiš u sadašnjem trenutku.
- Znam da nema ni prošlosti niti buduænosti i da uvijek živimo samo u ovom, sadašnjem trenutku. Ne èekam ništa iznova, ne èekam svijetlo na kraju tunela, ne plivam ka obali ka cilju koji æe me iznova razoèarati i potaknuti na novu patnju. Držim da sam se izdigao iznad toga ali svejedno...
- Svejedno šta ?
- Svejedno... vuèem svoje repove, vuèem prošlost koje se ne mogu osloboditi. Svijet gledam kroz prizmu dosad nauèenoga, empirijskoga. Jednom kada se uspijem toga riješiti, znati æu potpunu istinu. A ta je da u stvari nema nièeg. Nièega doli sadašnjosti. A opet, ponekad se pitam kako æu se nositi sa time ? U okovima sam socijalnog okruženja koje me poprilièno sputava.
- Ovisi o aspektu.
- Istina je. Znam da sam u stvari meðu sretnijima ali znam i da su ambicije ka boljemu i višemu sveprisutne. To je ljudska narav. To što me društvo sputava u tome da napredujem na meni važnim nivoima, nije samo izlika. To je realnost trenutka u kojem sam roðen. Trenutka u kojem dominira neobjašnjiva težnja nekolicine ka moæi. Žao mi je tih ljudi jer u svojoj gluposti nisu svjesni zla koje èine drugima. Povijest se ponavlja pa je tako iznova isplivala aristokracija. Roðen sam u krivo vrijeme i time sputan u napredovanju zbog rasipanja svoje energije na puko preživljavanje.
- Da, prilièno je ironièno to konstantno ponavljanje dekadencije u nekim kljuènim sferama. Žao mi je ali ne mogu ti pomoæi. Jedino rješenje je u ujedinjavanju. Ljudima poput tebe to je jasno ali nažalost, jasno vam je i kako je težak put ka tome.
- I najduži put poèinje prvim korakom. Najlakše se predati bez borbe. To je kukavièluk.
- Za tebe. Ali za nekoga tko nije svijestan, možda si ti kukavica.
- Istina, ali ja samog sebe želim svrstati u sredinu. Mislim da sredina dominira i da je kljuè u njoj.
- Sve znaš u teoriji ali to neznaš sprovesti u praksu.
- Tako je, i to je još jedan iznimno važna èinjenica.
- Dobro, sad moram poæi. Oèekuju me veæ na drugoj strani. Pozdrav.
- Adieu.
Gordan je ustao i odbauljao u toalet. Nakon dvominutnog pišanja, povukao je vodu i probudio se. Istinski. Ostatak života proveo je u meditaciji ispod stabla smokve u pokrajini Zheshuan u Kini.
_________________
Proljetno cvijeæe, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života

[Kastic Goran]

Gordan se probudio zavezan za stolicu. Osjeæao je užasnu bol u glavi koja je pulsirala i pojaèavala se na momente do neizdrživosti. Škrgutnuo je zubima i glasno opsovao èime je privukao nekog suhonjavog, proæelavog tipa, mišje face. Taj se pojavio iz drugog kuta sobe kamo nije dopiralo svjetlo stolne lampe što je parala mrak u vlažnoj prostoriji. Gordanu se uèinilo da se nalazi u nekakvoj zapuštenoj garaži u kojoj se osjeæao miris nepoznatih kemikalija. Èovjek mišje face je sjeo za stol, izvadio pribor, zamotao joint te ga zapalio. Nije rekao niti rijeèi, samo je otpuhivao dimove prema Gordanu.
- Hej, što je ovo ? Tko ste vi ?
Lik je sveudilj samo šutio i uvlaèio duboke dimove te ih dugo zadržavao u pluæima. Gordanu se uèinilo da osjeæa djelovanje trave èak i od sekundarnog dima. Nakašljao se i ponovo zapitao :
- Èovjeèe, oslobodi me. Što se ovo dešava ? Jesam li u zoni sumraka ?
Èovjek se nakašljao i hraènuo Gordanu posred face. Gordan je osjeæao kako mu se sluzavi hraèak spušta iz predjela lijevog oka na predio obraza. Preplavili su ga razni osjeæaji, èitav amalgam, od straha, ljutnje, nervoze, preko gaðenja pa sve do gladi i bola u glavi i rukama. Zaustio je da opsuje ali se predomislio i ušutio. Pognuo je glavu u nadi da æe hraèak spuznuti sa face. U drugom dijelu sobe, onom koji Gordan nije mogao vidjeti, otvorila su se vrata uz škripu i tresak prilikom zatvaranja. Zaèuo se zluradi smješak i zvuk trljanja ruke o ruku.
- Tu li si labude ? Upecao si se u mrežu.
Vlasnik glasa bio je zdepast, crnokos lik od svojih èetrdesetak godina. Širokih ramena i pleæat, nadvio se nad Gordana i tresnuo mu šamarèinu. Gordan je podvrisnuo, što od iznenaðenja, što od boli. Jedina dobra stvar bila je da je hraèak napokon odletio sa Gordanove face
- Sad æemo ti sudit. Samo da doðe bjonda.
- Tko si sad pa ti i otkud ti pravo da me šamaraš ? Osim toga, o kakvom to suðenju prièaš ?
Long story short, Gordan se nehotice posrao upravo na parcelu okružnog dilera kokanidžom. Uhvatili su ga misleæi da je pandur. Nakon grdnih batina, shvatili su da je najobièniji šonjo i da nema nikakve veze sa murijom. Nato su ga još dodatno prebili te odrezali palac na lijevoj ruci kako bi ga neprestano podsjeæao na šutnju. Ali bila je mlaèna veèer kad su ga izbacili na ulicu. U zraku se osjeæao vonj friško pokislog asfalta. Gordan je skinuo povez sa oèiju, obrecnuo se oko sebe i shvatio da nema pojma gdje je. Sa obližnjeg je krova poletjelo par golubova.
_________________
Proljetno cvijeæe, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života

[Kastic Goran]

Probudivši se, Gordan je ugledao Barbarinu facu iznad sebe. Obrecnuvši se letimièno oko sebe, shvatio je da se nalazi na hitnoj pomoæi u svom gradu. Osjetio je snažan miris bolnièkih dezinficijenasa što mu je u sjeæanje prignalo njegove povremene neurološke smetnje te boravak u bolnici. Gordan je zaustio da nešto kaže ali nije mogao. Usta mu se nisu otvarala, kao da ga nisu slušala. Nije mogao ispustiti niti najmanjeg glasa. Barbara ga je primila za ruku i tepala mu kako æe sve biti u redu.
- Samo da doðe nalaz ct-a pa æeš vidjeti da æe sve biti u redu.
Podragila ga je po licu a Gordan je pritom poželio dotaknuti njezinu ruku. Nije mu pošlo za rukom, kao da mu je njegovo vlastito tijelo otkazalo poslušnost. Gordan se zabrinuo kao nikada u životu. Oblio ga je hladan znoj a osjeæaj straha preplavio je svaku njegovu poru. Ležao je tako još dugo vremena sve dok ga napokon nisu uveli u ambulantu. Koliko je mogao nazreti iz ležeæeg položaja, bio je imobiliziran. U ambulanti je protekla još èitava vjeènost dok se nije pojavila lijeènica. Imala je natapiranu kosu i ruž jarko crvene boje koji je pristajao uz ogrlicu od perli. Primila je Gordana za koljeno i dobrostivo ga malkice prodrmala.
- Bit æe sve u redu Gordane, znaš.
Gordan je u njenim oèima vidio da laže iz samilosti. Lijeènica je pozvala Barbaru u drugu sobu gdje su njih dvije razgovarale neko vrijeme. Gordan nije mogao razabrati što prièaju ali ga je prenerazio Barbarin uzvik
- Zauvijek !!! Ali, ali...
Nakon par minuta, Barbara je došla do Gordana i podigla mu ruku. Vidjelo se da je plakala a odavala je dojam kao da bi svakog trena mogla ponovno zaplakati.
- Morat æeš ostati u bolnici, znaš. Udario si glavom prilikom pada i malo se ozlijedio. Nije strašno ali æeš morati ležati neko vrijeme. Neæeš moæi micati rukama i nogama neko vrijeme ali onda æe ti biti bolje, znaš.
Barbara je to izrekla boreæi se sa suzama. Tada je izjavila da mora na zrak te izašla iz ambulante. Nakon toga je nisam vidio neko vrijeme. Po svoj prilici mora da je prošlo tjedan ili dva. Izgubio sam bio pojam o vremenu. Spavao sam i budio se u razna doba dana. Kratio sam vrijeme brojeæi koliko su puta medicinske sestre presvukle starca koji je ležao pored mene i nevjerovatno èesto srao u pelene. Jednoga dana, pojavila se Barbara. Bila je ljepša nego ikada, zapitao sam se zašto sam je one noæi onako grubo odbio ali ona me pomilovala po licu i poèela prièati. Govorila je o tome kako joj je žao što sam dospio u bolnicu, rekla je da mi ne zamjera onu veèer. Naklapala je nadugo i naširoko o tome kako se igra sa djecom u vrtiæu i kakve je sve nove igre smislila. Poželio sam da ode, poželio sam da ostanem sam. Tada me zamolila da joj oprostim i rekla kako me proklela one veèeri. Poèela je plakati uvjerena da je upravo ona kriva za moju nesreæu. Barbara je dolazila redovito, donosila mi bajadere te mi ih zatim uštrcavala kroz stomu. Ponekad je to radila odviše brzo pa sam osjeæao slabinu u želucu. Od šeæera mi je bivalo još i gore, ona kao da je to vidjela u mojim oèima pa je nakon nekog vremena prestala donositi bajadere. Zatim je dolazila sve rjeðe, sve dok nije potpuno prestala. Ja sam poèeo mršavjeti rapidno, dekubitusi su me sve više nagrizali. Nakon treæe nekrektomije bio sam veæ toliko slab da nisam mogao niti razmišljati. Barbara je došla još jednom ali tada sam veæ bio mrtav. Lebdio sam bolnièkom sobom èekajuæi njezin posjet. Donijela mi je cvijeæe, a kada su joj rekli da sam umro prije dva sata, odahnula je...
_________________
Proljetno cvijeæe, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života

[Kastic Goran]

Svakoga dana budim se u 7 i 30, spremam se i odlazim iz kuæe. Autobus me odvozi na posao gdje provodim 4 sata. Zatim odlazim na ruèak u obližnji restoran a nakon toga se vraæam odraditi još èetiri sata. U 18 sati odlazim sa posla, autobus me vozi kuæi. Zatim veèeram, gledam TV, zaspem na kauèu pa se prebacim u krevet. I tako svaki dan, ponedjeljak, utorak, srijedu... svaku drugu subotu. Nedjeljom spavam duže, nedjeljom razmišljam o smislu života i èudim se. Odlazim u crkvu gdje mi govore lijepe stvari kojih se nitko ne pridržava a ja se iznova pitam zašto je sve tako kako jest. Zatim se pitam zašto se samo nedjeljom to pitam ? Nedjeljom se kupam, spremam si obilat ruèak kojeg ne mogu pojesti pa naposlijetku pola bacam. Ponekad spremam ostatke lažuæi se da æu ih kasnije pojesti. Predveèer peglam robu što sam je sinoæ oprao. Najradije bih sam sebe oprao u veš mašini. Kao na omotu ploèe Atomskog skloništa, izvadio bih svoj mozak, oprao ga i ispeglao, pa vratio. Povremeno , kad je bura, pustio bih ga neko vrijeme vani da se dobro provjetri. Dualizam? Svugdje. Uvijek. Dobro i loše, star i mlad, lijep i ružan. Ustati ponedjeljkom ili dati otkaz ? Ruèati krumpir ili grašak ? Voljeti ili solirati ? Smijati se ili plakati ? Razmišljati ili otupjeti ? Progres ili dekadencija ? Intelektualizam ili alkoholizam ? Ljeto ili zima ? Dvije deke ili jorgan ? Dozlaboga dosadno...i tako prolazno. Robujem uvijek neèem; pravilima, novcu, sistemu, zakonima, okruženju... Sve je apsurd. Slobodan sam da budem okovan. I tako sve iznova. Budim se u 7 i 30, spremam se i odlazim iz kuæe. Autobus me odvozi na posao gdje provodim 4 sata. Zatim odlazim na ruèak u obližnji restoran a nakon toga se vraæam odraditi još èetiri sata. U 18 sati odlazim sa posla, autobus me vozi kuæi. Zatim veèeram, gledam TV, zaspem na kauèu pa se prebacim u krevet. I tako svaki dan, ponedjeljak, utorak, srijedu... svaku drugu subotu. Nedjeljom spavam duže, nedjeljom razmišljam o smislu života i èudim se. Odlazim u crkvu gdje mi govore lijepe stvari kojih se nitko ne pridržava a ja se iznova pitam zašto je sve tako kako jest. Zatim se pitam zašto se samo nedjeljom to pitam ? Nedjeljom se kupam, spremam si obilat ruèak kojeg ne mogu pojesti pa naposlijetku pola bacam. Ponekad spremam ostatke lažuæi se da æu ih kasnije pojesti. Predveèer peglam robu što sam je sinoæ oprao. Najradije bih sam sebe oprao u veš mašini. Kao na omotu ploèe Atomskog skloništa, izvadio bih svoj mozak, oprao ga i ispeglao, pa vratio. Povremeno , kad je bura, pustio bih ga neko vrijeme vani da se dobro provjetri. Dualizam? Svugdje. Uvijek. Dobro i loše, star i mlad, lijep i ružan. Ustati ponedjeljkom ili dati otkaz ? Ruèati krumpir ili grašak ? Voljeti ili solirati ? Smijati se ili plakati ? Razmišljati ili otupjeti ? Progres ili dekadencija ? Intelektualizam ili alkoholizam ? Ljeto ili zima ? Dvije deke ili jorgan ? Dozlaboga dosadno...i tako prolazno. Robujem uvijek neèem; pravilima, novcu, sistemu, zakonima, okruženju... Sve je apsurd. Slobodan sam da budem okovan. I tako sve iznova. Budim se u 7 i 30, spremam se i odlazim iz kuæe. Autobus me odvozi na posao gdje provodim 4 sata. Zatim odlazim na ruèak u obližnji restoran a nakon toga se vraæam odraditi još èetiri sata. U 18 sati odlazim sa posla, autobus me vozi kuæi. Zatim veèeram, gledam TV, zaspem na kauèu pa se prebacim u krevet. I tako svaki dan, ponedjeljak, utorak, srijedu... svaku drugu subotu. Nedjeljom spavam duže, nedjeljom razmišljam o smislu života i èudim se. Odlazim u crkvu gdje mi govore lijepe stvari kojih se nitko ne pridržava a ja se iznova pitam zašto je sve tako kako jest. Zatim se pitam zašto se samo nedjeljom to pitam ? Nedjeljom se kupam, spremam si obilat ruèak kojeg ne mogu pojesti pa naposlijetku pola bacam. Ponekad spremam ostatke lažuæi se da æu ih kasnije pojesti. Predveèer peglam robu što sam je sinoæ oprao. Najradije bih sam sebe oprao u veš mašini. Kao na omotu ploèe Atomskog skloništa, izvadio bih svoj mozak, oprao ga i ispeglao, pa vratio. Povremeno , kad je bura, pustio bih ga neko vrijeme vani da se dobro provjetri. Dualizam? Svugdje. Uvijek. Dobro i loše, star i mlad, lijep i ružan. Ustati ponedjeljkom ili dati otkaz ? Ruèati krumpir ili grašak ? Voljeti ili solirati ? Smijati se ili plakati ? Razmišljati ili otupjeti ? Progres ili dekadencija ? Intelektualizam ili alkoholizam ? Ljeto ili zima ? Dvije deke ili jorgan ? Dozlaboga dosadno...i tako prolazno. Robujem uvijek neèem; pravilima, novcu, sistemu, zakonima, okruženju... Sve je apsurd. Slobodan sam da budem okovan. I tako sve iznova.
_________________
Proljetno cvijeæe, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života

[Kastic Goran]

Baš sam jedan dan poželio iæi u zatvor. Pogodio sam šakom tetu što mi je debelo narezala mortadelu. Zajebo sam se. U pritvoru nema redovitih obroka. A mislio sam da æu se dovest u red malo. Odmoriti, meditirati, redovito se hraniti. Kurèina. Bijah dva dana u pritvoru i morao sam žicati policajce da mi kupe sendviè sa debelo narezanom mortadelom. Ponadao sam se da je u zavoru ishrana redovita pa sam pogodio šakom policajca koji mi je donio sendviè sa debelo narezanom mortadelom. Kada me sutkinja upitala dali se kajem, rekao sam joj da se kajem što ga nisam odmah ubio pa æu to morati uèiniti kad izaðem iz zatvora. Dobio sam dvije godine. Pih, premalo da se dovedem u red. Stavili su me u sobu sa likom koji je pokrao mjenjaènicu. 22 sata u 10 kvadrata. Doruèak je u 8, ruèak u 2 a veèera u 7. Svaki dan šetam 2 sata po dvorištu. Ako me volja. Šetam se u krug i prièam sam sa sobom. Poslali su me kod psihijatrice koja me upitala dali sam razmišljao o samoubojstvu. Rekoh joj da je to jedini slobodan èin koji bilo koje živo biæe može uèiniti. Nije shvatila a i žurila je na frizuru. Dobio sam praksitene i apaurine. Veæ sam se zalijenio pa veæinu vremena spavam. Možda je to od lijekova ali ja vjerujem u spavanje. Najradije bih prospavao cijeli život. Možda bih se probudio svakih 20 godina, da se popišam i poserem. Samoubojstvo, pitala me psihijatrica. Hm, razmišljao sam o tome parnim datumima. Neparnima razmišljam o cvijeæu. U stvari, glupo je ubiti se. Zbog drugih, ne zbog sebe. Ionako smo veæ svi mrtvi. Kukavièluk. Kao i moj odlazak u zatvor. Ali jebe mi se što æe drugi misliti. I to što misle da sam ja u zatvoru a oni na slobodi. Ne razumiju da je obrnuto. Slobodan sam 23 sata na dan, kad izuzmemo hranu, sranje i pišanje. Zanima me koliko su slobodni ovi što misle da su slobodni. Imaju li oni 23 sata za sebe? Moj cimer preèesto kenja pa sam ga jedne noæi pokušao zadaviti. Bio je veæ poljubièastio ali onda sam ugledao njegove jeftine patike pored kreveta pa sam se sažalio i pustio ga. Sad sam osuðen na još 10 godina. Ponekad mi dosadi moja soba pa udarim tamnièara. Onda me njih par prebije i baci u samicu. Obožavam samicu jer unutra izgubim pojam o vremenu. Nema svjetla, nema zvukova, nema tiktakanja sata koji me podjseæa da je upravo prošla sekunda,nema informacija uopæe. Predivno. A i obroci su redoviti. Èini mi se.
_________________
Proljetno cvijeæe, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života

[Kastic Goran]

Budim se u 3 ujutro, okreæem se u krevetu i mislm na nju. Sretan sam kao malo dijete koje je netom dobilo sisu pa zadojeno i ušuškano blaženo mljacka ispod tople, mekane dekice. Volim ljubav, volim se zaljubiti. To je moja ovisnost, moja droga. Svaki put iznova, zaljubljujem se svim svojim biæem, sve veæim zanosom produbljujem taj dar pa letim. I svaka nova cura msili da je ona ta pa me pita jeli mi napokon podarila ljubav. Jesi, odgovaram joj, podarila si mi ljubav i hvala ti na tome. I svaki put želim taj osjeæaj sve duže, želim da bude vjeèan, ako uopæe postoji vjeènost. I znam sve ideale i neprikosnoveni sam savjetnik pa dijelim šakom i kapom znanje, kao konj kad otresa muhe sa sebe. Cijeli dan je želim, mislim na nju. Stalno bih joj slao poruke, pitao je nešto, želim sa njom komunicirati, želim da je tu pored mene. Ljubio bih je strastveno u njena soèna usta. Vidim se sa njom u starosti, molim se bogu da mi je pusti, samo za mene.

A onda nakon tjedan-dva, ponekad i malo više, ide ovo :

Ima toga brdo što sam ti htio reæi a na kraju nisam. Na kraju sam ispao lažljivi skot u tvojim oèima a to zaista nisam htio. Možeš vjerovati ili ne, to je sad tvoja stvar, ali nisam te lagao. Upravo zato i nismo više zajedno. Osjeæao sam se kao da lažem, moji osjeæaji su se nekako ohladili a to nije bilo pošteno prema tebi, nije bilo iskreno. Nek zvuèi kao glupi klišej, ali ti zaslužuješ nekog ko æe te voljeti barem istom mjerom kao i ti njega. Misliš da je ono što sam napisao da si mi draga samo fraza, što da ti kažem, ako ideš secirati rijeèi, uvijek ih možeš izokrenuti na bezbroj naèina. Uzmi to draga sa puno mašte, znaj da svaki dan mislim na tebe, znaj da mi fališ, da se spajam na gej mejl u nadi da æu te tamo vidjeti ili dobiti neki tvoj mail. Fališ mi, naravno, ali kvragu, ponekad mrzim sam sebe zbog toga, neznam kako, zašto, kada, poèeo sam se hladiti a u tom sluèaju je, bar za mene, najbolje prekinuti. A nakon prekida je, mislim, najbolje pustiti neko vrijeme da se strasti smire, da se sve malo ohladi. Jer zaista bih želio da ostanemo prijatelji. Nije to samo nešto reèeno usput nego moja iskrena želja, ako je uopæe izvediva. To je razlog zašto sam odjednom nestao i uopæe se ne javljam. Vidio sam da si mi kibila profil na iskri, znaj da sam se, igrom sluèaja, spojio taj dan nakon par mjeseci ( od kad sam sa tobom ). Frendica koju nisam èuo par mjeseci, javila se sms-om gdje piše mi je poslala brdo poruka na iskri i ljuta je što ne odgovaram. I moj je profil sada obrisan, isto kao i tvoj. Nisam neki ženskaroš koji trèi iz veze u vezu. Ne kažem da neæu više nikada tražiti ali neko vrijeme mi svakako treba...poznavajuæi sebe, bit æe to i više mjeseci. Kvragu, sve bih ti to bio rekao u facu a na kraju je ispalo ovako kukavièki i bez veze...
_________________
Proljetno cvijeæe, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života

[Kastic Goran]

Kupio sam starom prije par godina elektrièni roštilj za roðendan. Bio sam preponosan što sam se sjetio tako dobrog poklona. Stari je roštilj odonda koristio jedanput, a i tada samo radi mene. Tako sam ja lijepo uzajmio od njega roštilj i koristim ga redovito. Stari uopæe ne pita za njega. Od tada za roðendan dobiva oldspejs afteršejv. Prvo vrijeme sam roštilj nakon korištenja ribao satima dok bi ga oèistio ali onda sam si ipak dao truda i proèitao naljepnicu koja bode oèi sa prednje strane a na kojoj piše: Not to use without water. Sada u roštilj nalijem odreðenu kolièinu vode i kasnije ga oèistim za 7 minuta. Neki dan sam pekao svinjenadle na terasi pa kasnije oriljao roštilj i spremio ga privremeno na ormar u kužini. Proliven na kauèu, èitao sam sa unutrašnje strane oènih kapaka. Usnio sam da na kišobranu vozim svoju baku u njeno rodno selo. Tamo sam iz bunara upecao brancina porcijaša koji je prièao u tehnikoloru. Koliko sam uspio odvagati u snu, imao je barem 35 – 40 deka. Upitao sam ga o smislu života našto mi je odvratio da sam idiot. Pojasnio mi je da veš mašina ima smisao ali ruža ne. Ruža oèarava svojim mirisom i ljepotom i to je to. Tako je i sa nama ljudima koji rastemo u šarenom vrtu pod okriljem zvijezda. Ubacio bih bio ovdje neka alegorijska kola ali me probudila bol u torakalnom dijelu leða, problem koji mi se u pravilu redovito dešava kada zaspem na kauèu. Otkad sam izbacio televizor iz svog života, na kauèu drijemam samo opoldne, a i to neredovito. Ono što me zaèudilo nakon buðenja je to što sam zamijetio da je roštilj levitirao iznad ormara. Nekako je nestvarno lelujao pa sam pomislio da je to možda od pive. Nakon što sam dobrahno istrljao oèi i uštinuo se par puta za krojaèki mišiæ, roštilj je sveudilj lebdio iznad ormara. U jednom se trenutku izdigao skoro do stropa pa se poèeo spuštati prema meni. Sva sreæa da sam ranije kenjao pa sam samo ostao zabezeknut i zaprepašten u nekom amalgamu osjeæaja. Posebno me se dojmila komunikacija sa roštiljem na neverbalnoj bazi. Znao je što mislim i prenosio mi svoje informacije direktno u moj èeoni režanj. U jednome sam trenutku, kroz svojevrsne koherentne slike, saznao sve o biæima koja bismo mi zemljani nazvali svemircima ali oni to u stvari nisu. Žive u nekoj drugoj dimenziji, našem oku nevidjivoj, poput tv signala koji putuje zrakom a za koji nam je potreban prijemnik da bismo ga mogli vidjeti. Kad mi je pred oèi došla ruža, posumnjao sam u autentiènost svojega iskustva a kap koja je prelila èašu bila je ona koja mi je malèice smoèila gaæe. Dovoljno da se ovaj put uistinu probudim i odem na wc ispišati silno pivo što ga popih za ruèak. Kada sam izvadio pišulin, primjetih na gaæama par kapi mokraæe, taman dovoljno da mi Lois popije mozak kad bude stavljala prati robu. Svaki put mi nezaboravno kenja da sam gori od djece i da moje gaæe najlakše slaže jer lijepo vidi da je žuto ispred a smeðe iza. Lois je moj moloh, žena što je vjeèno nervozna. Konobari u domu antifašistièkih boraca gdje tali plave borosane i non stop se živcira i kenja starkeljama. Stari partizani, puno uglaðeniji od naše shitpop-dotnet generacije, skužili su Lois odavno pa je još više lože i podjebavaju. Ona nije neki intelekt tako da redovito puši sve fore. Ovako ili onako, ona je vjeèno napiždena. Ako je ne raspizdi posao, rano ujutro, èim se probudi, naðe neki razlog da se iznervira. Prošle je nedjelje, naprimjer, primijetila da sam svršio malo po plahti pa je cijelo prijepodne naklapala o tome kako je to neoperivo i kako sad mora kupiti cijeli set novih plahta. To æe nepotrebno opteretiti naš budžet, što æe rezultirati time da æemo, zbog takvih stvari, vremenom potrošiti ušteðevinu koja i nije bogzna kakva. Zbog toga neæemo moæi djetetu platiti adekvatno školovanje pa æe ono upasti u loše društvo, propušiti sa 14, krasti po kvartu, završiti u domu da bi na kraju davalo dupeta starim pedosima za kutiju cigareta. Lois je završila višu za predškolski odgoj ali sreæa za vrtiæku djeèicu da ne može naæi posao u struci. Èesto zove frendice da joj doðu pomoæ èistit parcelu gdje imamo manju kuæicu, onda nareðuje što da koja radi pa ih kasnije olajava kako su lijene i kako loše naprave posao. Barem jednom tjedno se posvaða sa najboljom frendicom pa onda urla pola sata u mobitel. Par dana kasnije se pomire pa plaèu jedna drugoj na ramenu, najèešæe lijeèe frustracije tiradom po muškome rodu. Kao da smo mi krivi što se one svaðaju. Oduvijek sam pretpostavljao da je u onih 200-300 grama, koliko je muški mozak teži od ženskog, smješten centar za rješavanje nepotrebnih problema. Manjak tog dijela mozga u žena se manifestira stvaranjem problema iz nièega. Ono preko èega mi muški ovlaš prelazimo, žene napuhnu do nebesa i eto svaðe tipa: ti mene uopæe ne razumiješ, kako možeš biti tako malodušan, baš te briga za mene, za sve oko sebe... Lois je u stvari cveèka pa se iznova kajem što sam uopæe sa njom krenuo. Upoznao sam je preko neta gdje se upravo spektakularno predstavljala i imala super spiku. Nisam je mogao skužiti onomad pa sam joj predstavio par modela njezine osobnosti u mojim oèima :

1. Uška
Ubrali su te u srednjoj i prozvali Uška, skraæeno od uštogljena štreberka. Deèki su te zvali Janica - ledena kraljica. Uvijek si bila nedodirljiva, hladna i gledala si s visoka svoje vršnjake. Jednom prilikom cijeli je razred markirao a ti si ostala sama u uèionici. Profesor koji te zatekao èudno te je gledao. Nakon te zgodeuvijek te dodatno ispitivao i tražio više od tebe. Imala si par veza do sada ali sve beznaèajno. Nakon poèetnog zaljubljivanja, ubrzo bi se hladila. Niti 200 tuširanja nije moglo oprati onaj osjeæaj nakon što bi te ogadio nekakav low life scum kojeg si odabrala samo da bi zadojila svoje animalne potrebe. Ti si karijeristica sa jasno zacrtanim planom, bit æeš šefica odjela do 35., nemilosrdno gaziš sve pred sobom radi ostvarenja cilja. Kad ostvariš zacrtano, voljela bi imati curicu, ako uspiješ pronaæi odgovarajuæeg mužjaka, u što svakim danom sve više sumnjaš. Treniraš odbidojku što je posljedica neriješenih problema sa ocem koji je nekada trenirao košarku a u stvari je žarko želio sina. To je rezultiralo zahlaðenjem odnosa sa tvojom majkom kao i sa tobom. Otac ti je oduvijek nepristupaèan, vaš je odnos više poslovan nego roditeljski što je na kraju dovelo do toga da si krajnje nepovjerljiva prema muškima i praktièki frigidna.

4. Lorena
Škola te oduvijek išla bez da sise puno trudila. Druželjubiva si osoba i voliš ljude ali u stvari si podjednako i vuk samotnjak. Voliš vrijeme za sebe i ne želiš ga trošiti uludo na prazne prièe. Ti uvijek radiš na sebi, ambiciozna si i željna znanja a u stvari teško pronalaziš osobe koje te razumiju i s kojima možeš kvalitetno komunicirati. Ne voliš se praviti pametna i pred bilo kime prièati razne intelektualne teme koje te zanimaju a ponekad ti se èini da i nema ljudi koji dijele iste interese kao i ti. Ti znaš tko u stvari upravlja svijetom, tko su ljudi iza kulisa, politika je za tebe nonsens. Sagledavaš stvari kroz prizmu povijesti, mrziš aristokraciju i žališ što nisi roðena kasnije, u nekom postkapitalistièkom vremenu u kojem vrijednosti neæe biti novac nego moral, ljudskost, vrline i znanje. Najdraži bend ti je Thievery corp., voliš jazz i lounge, filmska ti je umjestnost nezanimljiva. U trenucima opuštanja nadahnjuješ se Seinfeldom ili osobnom kolekcijom Alan Forda. U ljubavi tražiš ono pravo, u pravilu su to stariji momci s kojima se koliko toliko možeš razumijeti ali još nisi našla pravog...èekaš svog princa na bijelom konju s kojim æeš moæi razgovarati èitave noæi, koji æe te znati nasmijati i koji te neæe samo jahati nego æe biti senzualan i uživati u svakoj pojedinoj penetraciji. Ti si filantrop i želiš ostaviti traga, uèiniti konkretno i vidjeti rezultate. Cilj ti je što više putovati i živjeti punim pluæima. Uzbuðuju te extremni sportovi, navuèena si na andrenalinski rush. Voliš brzu vožnju motorom i brdski biciklizam.

5. Dušanka
Starci su ti jehovini svjedoci pa je tvoj odgoj pretekao u takvoj maniri. Sreæa da su ipak toliko širokih nazora pa te nisu prisiljavali na ništa. Kako si sazrijevala, shvatila si kakvo je to sranje i koliko je to nanijelo štete u tvom fragilnom djeèjem umu. Svejedno, ti imaš iq 137 pa si intrapersonalnom komunikacijom i èitanjem uspjela riješiiti sve unutarnje konflikte. Gutaš 3 knjige tjedno, ništa beletristika, sve iz znanstvenih sfera shodno tvojim interesima. Nadahnuo te Suzuki, autor knjige o zenu pa si meditirajuæi spoznala zametke onoga što se naziva satorii. Odbacila si sve dotadašnje steèevine, isprobala razne droge i nakon što si proširila svoje obzore, shvatila da ti je mjesto u Indiji, u pokrajini goa gdje æeš moæi živjeti nesputano i tražiti svoje unutarnje Ja . Sada skupljaš lovu za put i opraštaš se. Kada i ako ikada pronaðeš sredinu, otiæi æeš u Nepal u manastir gdje æeš postati budistièka redovnica i promijeniti ime u Shriva Praphubada.

Kad sam prvi put upoznao Lois, nije mi se baš previše svidjela. Imala je sve atribute ali mi nije legla na prvu. Iduæeg dana frend je imao roðendan pa smo roštiljali uz more. Ekipa se oduševila sa Lois, uzdizali su je u nebesa i slinili po njoj. To mi je imponiralo pa sam je ipak odluèio zavesti. Èak i sa 200 grama mozga više, muški je mozak ipak poprilièno glupav. Nije to samo sluèaj kod mene, to je naprosto tako. Slièno je i sa jebanjem. Ako se ne možeš prijateljima pohvaliti da si jebao – kao da i nisi...
_________________
Proljetno cvijeæe, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života