Moje priče...

Zanimljivosti, ćakule, vicevi ...

Moderator: Kastic Goran

Moje priče...

Postby Kastic Goran » Sun Mar 14, 2004 12:42 am

Neznam zašto baš pod zanimljivosti ali ajde....
Pošto me vječito peru svakojaki filmovi tako ja pomalo i pišem svakojake priče pa rekoh...zašto da ih ne podijelim sa Vama a i malo da oživim ovaj forum.
Jedino molim komentare, što više - to bolje, nemojte se ustručavat.....rokaj do bola, popljujte me,pohvalite, štogod.....samo recite što mislite.
A priče su stvarno svakakve....vidjet ćete...:)

DISKLEJMER -
sve priče su plod bujne mašte kombinirane sa dosadom
Last edited by Kastic Goran on Sun Aug 21, 2005 10:09 pm, edited 1 time in total.
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Tko ne želi biti milijunaš

Postby Kastic Goran » Sun Mar 14, 2004 12:45 am

Ja sam Tarik Filipović. Eto, sad znate. Velika stvar. Pa ljudi, i ja sam čovjek kao i Vi. To što me dva put tjedno gledate na televiziji samo je posao. Kao i svaki drugi. Vjerovali ili ne čak me grize savjest kad pomislim na to kako sam lako zaradio onih 8 tisuća kuna po emisiji. Nema veze što snimamo dvije odjednom. Opet je to dobra lova. Puno bolja nego da radim kao građevinac 10 sati dnevno i na kraju mjeseca dobijem 5 tisuća. A što ja radim ? Zabavljam se sa ljudima ako mogu. Ako vidim da osoba razumije humor. Istina, ponekad me nerviraju neke uštogljene face koje ne razumiju zdrav humor ali što se može. Za 2 sata efektivnog posla tjedno,ja dobijem zaista dobru plaću. I baš me briga što ćete Vi misliti. Studij glume bio je vrlo efektivan i naučio me da kroz život treba prolaziti glumom. Svi mi glumimo a da toga nismo niti svjesni. Kao što ja glumim simpatičnog i uljuđenog voditelja sa dobrim smislom za humor ( nadam se ), tako i Vi u svakodnevnom životu igrate svoje uloge. Pred roditeljima imate jednu ulogu, na poslu sasvim drugu, pred vlastitom djecom treću, sa prijateljima četvrtu. Svi mogu biti glumci, svatko je sposoban nešto glumiti. Pitanje je samo prilike. Vjerujem da bi svako dobro odglumio ulogu za milju dolara
Kao što ja Vama glumim u milijunašu tako Vam glumim i ovdje. Pitanje je dali ste spremni povjerovati. Obožavam svoj Internet alter ego. Imam čak više njih. Tu nema ništa čudno, smatram da je to najnormalnija stvar u današnje vrijeme. Čak potreba, danas je čovjek koji se ne služi računalom i internetom praktički nepismen. Možda zvuči preoštro ali skoro pa je tako. I što Vas onda čudi što i ja lutam bespućima mreže i tu i tamo puštam svoje tragove. Ja sam normalan čovjek koji ima puno slobodnog vremena. I volim ono što radim, ja volim glumiti. Vjerovatno je to razlika između Vas kao glumaca i mene . Ne voli svatko glumiti, neki se groze pomisli o nastupu pred publikom. Neki vole tajanstvenost i anonimnost. Možda je teško povjerovati da ja kao medijska ličnost neizmjerno cijenim anonimnost. Možda to i nije tako teško. Stavite se u moj položaj pa razmislite. Javite mi odgovor. Anonimnost ima svoju draž .Neku posebnu. Kao ovaj kutak ovdje. I ovdje svatko do nas nešto glumi. I to vrlo dobro, moram priznati. Ja znam da nikoga od Vas neću uvjeriti u ovo što piše. I to je dobro, to je ono najljepše. Kada biste znali da je moj identitet istinit, čitanju mojih postova bi pristupali sa određenim predrasudama i time izgubili na onoj objektivnosti koju ja tražim. Da ne govorim o anonimnosti. Privlačna mi je mogućnost da zaokupim Vašu pažnju i vaše misli. Za mene je dovoljno samo da uspijem skrenuti tok Vaših misli. Pokušati Vas natjerati da barem u mislima glumite mene. U krajnjoj liniji, zašto to nebih bio ja ? Zar je pisanje nešto čudno ili nesvakidašnje ?Hvala bogu na anonimnosti koju nam pruža velika mreža, bijeg od nemilosrdnih kritičara i povećala javnosti. Kad bih Vam samo mogao dočarati kako mi se to gadi. To je cijena koju plaćam što dobro zarađujem laganim poslom. Moj posao je neprekidan, ja moram glumiti vani, na ulici, nakon snimanja. Ja uvijek moram glumiti Tarika, dobroćudnog, nasmiješenog i uvijek raspoloženog. Nikako nesmijem pokvariti svoju sliku u očima javnosti. Učinim li to, izgubljen sam zauvjek. Kako samo čeznem za privatnošću. Za bijegom od tog samozvanog Hrvatskog glamura, jet – seta, čega li ? Kakva je ironija pripadati nečemu što prezireš. Koliko god pokušavao pobjeći, ne uspijevam. Zar je onda čudno što se skrivam iza različitih nadimaka ? Ja sam Vaš stari poznanik samo Vi to ne shvaćate. Već smo se družili samo Vas ovaj put pokušavam uvjeriti da sam netko drugi. I uspijevam u tome jer ja sam prisutan odavno i konstantno. Kroz različite likove. Kad iscrpim jedan alter ego, uzimam drugi. To je lako a za mene izazovno i uzbuđujuće. Ponekad sam prisutan i sa više uloga. . Već sam napomenuo da obožavam glumu a mreža mi daje nove, neslućene mogućnosti. Tu zaista mogu glumiti ono što želim, ono što me privlači, ono što u svakodnevnom životu ne mogu biti. Svi mi želimo ponekad pobjeći od naše svakodnevnice i svatko od nas ponekad poželi biti netko drugi. Ne zamjerite mi.
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

E moj morski vuče

Postby Kastic Goran » Sun Mar 14, 2004 12:48 am

Ja sam u svom životu vidio cijeli svijet. Prošao sam ga uzduž i poprijeko.To je jedna od rijetkih prednosti koju ima posao pomorca. Kažu da kruh pomorca im sedam kora. To je samo djelomična istina. Ja bih rekao čak i koju koru više. Zaista nije lako biti po 5 - 6 mjeseci zatočen u 20 kvadrata. Na to se svodi cijeli radni i životni prostor oficira na brodu. Ne računajući uzaludne i dosadne šetnje po brodu. Ubijala me ta nemogućnost kretanja, To sputava čovjeka, htio – ne htio, prije ili kasnije dobiješ osjećaj klaustrofobije. Ne patološke ali zato dovoljne da svi moreplovci oduvijek pokušavaju pobjeći od stvarnosti. Na ovaj ili onaj način. Ljudi ne mogu vjerovati kad im pričam kako funkcionira posada našeg broda. Tko bi rekao da su to sve ovisnici. Teški ovisnici. Najmanje je onih ovisnih o seksu. Ti u svakoj luci odlaze i vraćaju se par kila lakši. Profesionalni jebači kurvi. No njih je jako malo.Najviše uijek ima alkoholičara Čak dvije trećine, rekao bih. I makar se i posada znala mijenjati a i ja sam mijenjao brodove u početku, gotovo uvijek bi otprilike isti profil ljudi plovio morima. Mornari. Upravo je nevjerovatno da čovjek može do 10 ujutro popiti pola litre konjaka, litru vina i onda pomalo cugati pivice. Sve to do 10 ujutro, ej !!! Nikada mi nije bilo jasno kako ti ljudi mogu uopće funcionirati i obavljati svoje svakodnevne poslove. A uspijevali su uvijek. Posao bi uvijek bio napravljen. Istina je da tu i nema puno za napraviti. Svakodnevni efektni rad jednog pomorca koji nije časnik svodi se na svega par sati. ozbiljnog rada. To svatko može. Ne samo žene, to mogu i mala djeca. Ali zato valjda oduvijek nema žena na brodu. Da bi ih njihovi muževi mogli obmanjivat lažima o teškom radu na brodu. A od tog svog rada nema ništa. Samo ona praznina koju bismo inače ispunili svako u svojoj interpretaciji. Na brodu nema tog izbora.. Na brodu se to nadoknađuje alkoholom. Mornari su svake noći pijani. Kartaju u salonu za lovu i deru se do kasno u noć .Uvijek nešto raspravljaju. Pjevaju, puše kao turčini. Gade mi se sav taj dim i otrov koji uvlače u sebe. Cigarete su opet posebna priča. Njih je na brodu oduvijek bilo u izobilju. Dok ima alkohola sve je u najboljem redu. Kad ponestane alkohola, a to se zna desit za dugih prekooceanskih plovidba, tada nastaje akcija na brodu. Barem meni jer mi je zanimljivo promatrati što sve izvode ti ovisnici. Oni popiju sve boce od octa i sve što sadrži bilo kakav alkohol. Od barbe, što je inače ustaljeni naziv za brodskog kapetana, užicaju zadnje boce alkohola. On im mora dati jer su jednostavno preludi. Svima je jasno da to ne valja ali to je oduvijek bilo i uvijek će i ostati tako. Kad zaista ponestane svega onda postaje opasno.Poneki od mornara se povuku u svoju kabinu i ne izlaze sve dok ne stignemo u najbližu luku. Ovi ostali tumaraju kao zombiji po brodu. Oni uvijek traže, dali bi sve za bocu nečega. Vidim im to u očima Meni kao brodskom časniku nisu smetali toliko kao mladjim mornarima ili bijelom osoblju. Oni moraju bježati od svojih inače uvijek dobro raspoloženih kolega. Zaista mora bit naporno raditi sa čovjekom kojeg nesmiješ pogledati u oči ili nedao bog slučajno reći mu nešto. Oni traže najmanji povod da bi pukli , počeli se derat i izazivat svađu. Upravo je tužno gledati kako alkohol uništava ljudski mozak.. Nije se jednom desilo da se noževi potežu između članova posade. I onda treba izdržat do najbliže luke. A tamo se uvijek prvo krca alkohol. Čak i ako barba ne pije, uvijek je prvi alkohol. I to u ogromnim količinama, to su palete raznorazne cuge. Potpuno je normalno da uvijek uzmemo više alkohola nego bezalkoholnih pića i vode koju svakodnevno trošimo, pojedinci, neznalice, kako se jednom izrazio jedan sredovječni mornar. Da, mi koji ne pijemo smo neznalice, lezilebovići. Nemamo pojma u životu i neznamo se zabavljat. Mi u luci odlazimo vani i upozanjemo nove ljude Čitaj: karamo nove kurve... Oni pravi alkosi nikada ne idu u luku. Samo ti uruče papirić sa popisom potrepština iz grada. Oni ostaju na brodu i cugaju. Sada im je još bolje, imaju više mira a i sigurni su da neće ostati bez cuge. Osjećaju se bezbrižno znajući da u neposrednoj blizini uvijek ima dostupnog alkohola. Puno su mi draži oni lagani narkosi kako ih ja volim u sebi zvati . Makar oni to nisu, oni ne piju, uopće, svakome od nas se desi da se napije ali narkosi nikad. Oni su uvijek samo duvali. Takvi imaju sakrivene cigle hašiša po brodu. Oni su pametniji, nikada ne ostaju bez. Puno su mirniji i pristupačniji. Oni funkcioniraju gotovo potpuno normalno, koji put su malo tupavi ili usporeni ali uglavnom je sve u redu. I to svi zanju, od barbe do zadnjeg brodskog malog. Svi znaju da pojedinci duvaju. Oni se nikad nisu niti skrivali. Možda koji put pred barbom ali i to rijetko, kad dođe netko novi pa mu treba vremena da sve upozna. Narkosi su pušili hašiš kao cigarete, motali su duhan sa šitom u malu rizlu i pušili to po cijele dane. Mislim da ih to više uopće niti ne puca, ostala im je čista navika. I ja sam znao u rijetkim prilikama zapaliti sa njima, najčešće kada bih malo popio pa dobio krila. Nisu to bili loši dečki, oni su bar malo razmišljali za razliku od alkosa. I jeli, narkosi mogu pojest neograničene količine hrane. Upravo je nevjerovatno koliko može pojesti napušeni čovjek od 60 kila.. Najmanje je onih normalnih na brodu. Onih kamo bih se i ja svrstao. Onih koji rade svoj posao i nastoje da im dan prođe što ugodnije. Voljeli smo koji put popiti čašicu poslije posla ali nikada nisam pio dva dana za redom. Ma niti više od 2 puta u tjednu. Tako se valjda počinje, tko zna, da sam ostao na brodu možda bih danas i ja bio onaj klasični alkos. A možda bih bio i produvao. U svakom slučaju, zaključio sam da nije zdravo boraviti među tim ljudima.. Dobra, stara poslovica – s kim si, takav si uvijek je vrijedila. Zato jer je istinita.
I zato sam se ja odlučio naći posao u lučkoj kapetaniji na obali, u svom rodnom gradu.
Nisam imao pojma što me čeka kad sam sa aktovkom i 20 tisuća eura krenuo kod glavnog šefa kapetanije. Najavio sam se na razgovor i došao u predviđeno vrijeme. Kad sam upoznao tajnicu još sam više želio dobiti posao. Čovječe, koja je razlika gledati svaki dan zanosnu plavušu koja je uvijek lijepo obučena i nasmiješena ili sve one pijane morske vukove. Kad sam ušao u ured šefa i zatvorio vrata pogledao sam ga. Taj je trenutak jedan od onih što traju… traju….. U tome sam trenu uspio pročitati čovjeka. Pitao sam ga direktno, praktički sa vrata, dali će mu biti dosta 10 soma eura da me primi na posao za stalno. I više nego dovoljno, rekao je, budala, bio sam mu spreman dati duplo. I tako ja danas radim u uredu. Efektivnog posla imam par sati tjedno.Samo sjedim u uredu i čitam novine. Pravim se zaposlen ako netko dođe. Koji put prošetam po gradu, bez uniforme, volim te šetnjice jutrom po gradu. Po ljeti bude i malo posla ali gdje je to sve od onog našeg starog prekooceanskog broda. Sada Uredno ševim šefovu tajnicu svako malo. Priznala mi je da je naš glavni šef staromodan. Rekla je da on voli to raditi u mraku. Nasmijao sam se, bila je strašno simpatična i jako ga je dobro pušila. Ponekad mi fali brod i život na njemu. Bilo je tu i jako lijepih trenutaka. Kao kad bi došli u neku dobru luku Fale mi ona krštenja preko ekvatora i dobar osjećaj u zraku kada bi se približavali nekoj luci. I moj današnji šef voli popit, podsjeća me na moje stare znance, tko zna u kojoj li su sada luci ?
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Njuzpejpr men

Postby Kastic Goran » Sun Mar 14, 2004 12:54 am

Da, ja sam novinar. Barem se tako volim zamišljati. U biti sam čista suprotnost od onog što ljudi zamišljaju pred sobom kad čuju riječ : Novinar. Totalno nezainteresiran i neprimjetan ja sam samo slučajni prolaznik kroz život. Usput zapisujem na papir svoje svakodnevne emocije, svoje misli, ono što me dojmi toga dana. Pošto su lokalne novine male, a i prodaja moje knjige koju sam nedavno objavio ide loše, nisam baš mnogo zarađivao. Ali takav je život nas, kako sam ja to volio nazivat '' Prosvjetnih djelatnika ''..Uvijek sam smatrao da i ja nekog kurca ipak prosvjećujem. Makar kroz dnevne kolumne. A znao sam i dosta oštrih bodlji zabost u potencijalno opasne slabine. Koji put me to umalo stajalo glave. Ljudi zaista na različite načine mogu protumačiti ono što pročitaju. Pa tako i reagirati. Nije mi se jednom desilo da me zovu u kasne sate i da mi prijete drvljem i kamenjem. Znao sam se bogme i dobro prepasti. Nikad nisam izgubio onu britkost koja je potrebna kako bih uvijek ostajao svjež i zanimljiv svekolikom pučanstvu te naše male i smiješne zajednice. Ponekad je zaista teško naći uopće nešto zanimljivo za ponuditi ljudima na čitanje. Ljudi žele nakratko pobjeći, žele se malo zabaviti, nasmijati, to je ljudsko i urođeno svima. Nekako sam oduvijek imao i malo žice za humor. Ja bih to čak radije nazvao ironijom. Oduvijek sam volio ironiju. Svejedno, uspijevao sam nasmijati ljude i ono što me je uvijek tjeralo dalje je bilo to kad bih u gradskom autobusu primjetio nekoga da čita novine na stranici gdje je moj članak. I kada bi se taj nasmijao. A ni nezna da je tvorac njegove trenutne sreće na par metara od njega. I da uživa. Da mu ego raste na 160.
Takvi ljudi već godinama pune moje baterije i daju mi snage za daljnje pisanje. Jer nije lako. Zamislite si samo da morate svaki dan napisati dve stranice kvalitetnog materijala. I to za mizernu lovu. Ljudi mi govore da lijepo živim, spavam do 10 pa onda idem na trznicu. Kazu da mi je lakse nego da ustajem svaki dan u 5 i idem u tvornicu. Fizički je lakše, tu se slažem, ali psihički ? Ja smatram da je psihički napor puno teži i zahtjevniji od fizičkog. Moram priznati i da nalazim zadovoljstvo u laganom fizičkom radu. Kao što je naprimjer održavanje vlastita malog vrta. To je moj raj .Mogu provesti sate i sate radeći mirno i koncentrirano oko svojeg vrta. Svojeg malog privatnog djelića raja. Tu se nalazi moj duševni mir. Toga se sjetim kad pred šefom predajem svoj svakodnevni rad i kad gledam reakcije na njegovoj faci dok čita moje djelo. Ako se nasmije, odmah znam da je dobro. To su rijetki petci. Najčešće samo striže ušima. Mrzim kad to radi. Najrađe bih mu rekao da prekine. Da mi ne plaća 200 kn dnevno. Već 5 godina. Pitam se dokle će to trajati? Do kada ću nalaziti materijala za svakodnevni rad ? Dali će se moj talent ispuhati kao balon i postati bezvrijedan. Što ću ako me čitatelji popljuju i izgubim njihovo povjerenje. Tako bih lako mogao izgubiti tih 4 000 kuna mjesečno. A gdje ću onda ? Šta onda da radim ? Da se preselim u neko drugo mjesto i pišem za tamošnje lokalne novine. A moj vrt ? Kako ću bez njega ? Kako ću bez svih tih glumaca u ovoj našoj svakodnevnoj predstavi. Kome ću posvetiti retke svojih novinarskih žalaca. Sve je uzalud ako nema publike. I moj vječiti strah. Prijezir publike. Uvijek me toga bilo strah. To je moja životna strahota. Bilo bi mi lakše da me živog spale nego da me oderu kao tog dana na radiju. Bio sam napisao nešto protiv jednog lokalnog muzičara koji je skrivio prometnu nesreću. Nisam se nešto duboko upuštao u to nego se samo dotakao lagano tog malog detalja i to je bilo dosta da pokrene valjda dugo pripremanu lavinu protiv mene. Lokalni je DJ, mulac koji radi na radiju od 7 do 9 navečer te večeri pozivao na moj javni linč. Ko fol u šali, ljudi su zivkali na radio i uživo govorili protiv mene. Valjda sam ih puno naljutio. Ili je puno ljudi koje sam nekada naljutio u tom trenu slušalo emisiju. Kako god, više ne pišem u lokalnim novinama. I dalje se budim u 10. Sad radim za velike strane novine kojima jednom tjedno prodajem priču za 200 eura. Ljudi su bili upravo oduševljeni kad su pročitali moje uratke. I ja isto…
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Kaker

Postby Kastic Goran » Sun Mar 14, 2004 1:06 am

Ovaj put ću vam ispričat jednu istinitu priču. Radi se, naime, o kompjuterima. Ipak ih toliko volim da ne mogu biti nespomenuti. Taj divan sklop svih tih čipova. Za mene je to nešto živo. Nešto sa dušom. Zato sam ih uvijek volio rastavljat i zavirivat im u dušu. Tražiti odgovore, pokušavajući shvatiti. Valjda je to ono što me uvijek tjeralo dalje i dalje. Žeđ za znanjem. Žeđ za informacijama. Ili možda glad ? Zato sam uvijek volio zavirivati i gurati granice. Ići dalje. Isprobavati svoje mogućnosti, dokazati sam sebi. Otkad mi je otac za 12. – ti rođendan darovao Sinclairov Zx Spectrum, moj se cijeli život promijenio. Oduvijek sam volio raditi male programe. Oni koji olakšavaju korištenje kompjutera. Prijatelju bih posudio cd sa muzikom i onda uletio na njegov komp. Uvijek sam volio koristiti trojane. Tako ih sada zovu. Mogu služiti i za dobre stvari. Kao meni. Da popravim frendu sranje ili sredim zbrku na kompu. Zašto ne. Stvar je u tome da mi je koji put pobjeglo. Volio sam se malo i zezati. Biti nestašan. Kako se Internet širio postajalo je sve zanimljivije. A prije ga nije bilo a kompjuteri su oduvijek postojali. I programi. U njima se uvijek krije nešto. Prosječan korisnik nikada ne može shvatit što je sve pokrenuo kad je dvoklikno na datoteku. Taj kod. Oduvijek se sve krije u njemu. On je pokretač svega na kompu. Zato treba znati šta se otvara. I tako sam se ja godinama zabavljao na račun naivnih korisnika. Uvijek su isti. Njubaje. Ali ja ih volim, zato jer sam i ja nekad bio takav i trebala mi je pomoć. A pomoć sam uvijek davao. Dobrima. Neke sam ownao mjesecima a da to nisu ni znali. Jednostavno, preko slike naprimjer. Svatko je zainteresiran da vidi sliku . Još ako je dobro predstaviš….i to je to. Ali nikad nisam bio zločest. Malo sam se zezao.
Oduvijek mi se sviđala riječ '' Webmaster ''.Kad sam je prvi put čuo znao sam da ja to moram biti. Morao sam sam sebi dokazati da ja to mogu. Zato sam valjda oduvijek radio sajtove. Svakojake, uvijek su bili korisni. Barem za nekog, za one koji vole skidat kreknute programe i pasvorde za sve što požele. Imao sam i ispada kojekakvih, pizdarija. Volio sam se zezat po chatovima. Nekad je bilo malo drukčije…uglavnom, jednom sam 15 ljudi ugasio kompjuter na chatu. Ne pitajte kako. Tako da sam im to opet napravio 10 minuta kasnije. Napali su me iz čista mira.Počeli mi srat da sam njubi, hahaha. I lijepo sam ih upozorio da ću im to napravit. I nisu mogli vjerovat kad im se to desilo. Drugi put za redom u 10 minuta ja im restartam komp. 15 ljudi na chatu. Treći put se nisu vratili. Ali to je sve šala. Skrinsejveri i otvaranja ladica bila su mi svakodnevna zabava.. To je živa komedija. Kad tipu uletiš u komp, on nema pojma šta mu se desilo. Najgori su Ameri, nemaju pojma a uvijek su spojeni na net. Kolikima sam samo rokno stranice. Klasičan difejs. Sa owned by me na home pageu. Dokazao sam sam sebi da mogu. To mi je bilo najvažnije. Volio sam prijatelje izluđivat otvaranjem ladica od kompa. I mojim owned skrinsejverima sa golom guzicom. Sve dok me nisu skužili. A tako sam se dobro zabavljao. Upravo nevjerovatno. Jednom sam napravio i malo veću pizdariju. Zamjerio mi se tip iz društva, neki usputni poznanik Bez veze mi je nakenjao da sam neznalica i osramotio pred društvom. Zato mu je 3 mjeseca kasnije uletila murija doma u 6 ujutro. Frajer je provaljivao na stranice cie. Upravo nevjerovatno. Trebalo mu je dosta vremena da objasni da on nema pojma kako se to desilo. Priznaje da je tu noć surfao po netu nakon dugo vremena. Uglavnom, nije bila strašna pizdarija. Pustili su ga nakon nekog određenog vremena. Bila mu je to škola. a da nije ni znao, ali to je samo lagano sranje šta ga je sve moglo zadesit. Kao one što su bili bahati na chatu. Drugu noć tip je ponovo došao na chat. Nazvao sam ga telefonom u 10 navečer kad se odspojio da ide pišat i napravit sendvič. Nije mogao vjerovati kad je čuo moj glas kako ponavlja njegov nick. Mislim da se tip zaista prepao, vjerujem da je nakon pišanja ubrzo i srao. Ja sam se dobrahno nasmijao. Bah, makar je to dječja igra, nisam puno volio tako plašit ljude. Puštao sam ih da misle da je sve pod kontrolom. I bilo je, pod mojom kontrolom. Zaista sam znao ownat puno ljudi nekada dok nije bilo svih tih zaštita i ostalih sranja. Danas je puno teže. I ima puno više murijaka. Svugdje ih ima. To je upravo nevjerovatno. Zato se ne valja previše zezati. A i čovjeku sve dosadi nakon nekog određenog vremena. Ponavljam se, i ja sam ostario pomalo. Klinci su danas sve luđi. Sve probijaju. Baš čitam u novina neki dan jedan dobar difejs. I mislim si - Dali ja to još uvijek mogu ? Ipak sam ostario za takvo zezanje, danas su to neka nova vremena. Neki novi klinci, kao i uvijek.
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Postby drobeli » Sun Mar 14, 2004 9:00 pm

Puno teksta za èitati na Monitoru, sutra æu isprintati na poslu pa onda pomalo uz kavu. Naravno ako stignem do posla jer u Zagrebu Zetovci štrajkaju.
drobeli
Liječeni alkoholičar
 
Posts: 63
Joined: Tue Feb 04, 2003 5:30 pm
Location: Zagreb

Alo moj Doture...

Postby Kastic Goran » Sun Mar 14, 2004 9:21 pm

Ma nije to baš tolko puno texta....ja sam malo kriv što sam odma bacio više priča pa se nakupilo.....
Za jednu priču ti ne treba više od 2 - 3 minute

Evo još jedne....

Danas sam tipu izvadio grkljan. Trebalo mi je 5 sati. Popizdio sam, nikad kraja... A probajte si vi zamisliti kako je stajati 5 sati ispod svih onih lampi, ispod zaštitnog mantila,kape,maske, sterilnih rukavica, okružen sa još 3 sestre i 2 doktora. Ma pun mi je K.... svega. Tako mi i treba kad sam htio postati doktor. Za to treba biti altruista a ne šarlatan kao ja. Dobro, ja sam temeljit i pedantan i uvijek stojim iza svog posla ali mi se nekako više neda. U početku me palilo to da sam doktor, uau, ja sam faca, spašavam živote, ljudi imaju strahopoštovanje bla bla ali sada...sada bih radije bio neki običan telektualac, možda neki kancelarijski štakor kojem je najveći stres kad mu printer ostane bez papira. I šta sad ? Da dam otkaz pa tražim drugi posao sa 50 godina u guzici ? Ili da nastavim lupat dežurstva 2 put tjedno ( barem ) po 24 sata i još dnevne smjene. Ma neznam, više nisam pametan, u početku sam to zaista volio, nosila me ta misao kako spašavam ljudima živote ali sad mi je to zaista prenaporno. I šta mi vrijedi tih 15- tak tisuća što ih nakupim kada ih nemam vremena potrošit. Studirao sam 12 godina da bih postao specijalist, praktički pola života, ako ne onda bar cijelu mladost. A frend advokat mi se kurči kako je jutros napisao tužbu i za to dobio 15 soma kn. Eto ti pravde, on je studirao 4 godine i to na duplo lakšem faksu. On radi do 4 pa ide kući, ja sa svojega posla moram bježat, nesmijem nikoga pozdravljat jer mi odmah hoće uvalit još kojeg pacijenta. A pacijenta sve više i više i više...upravo nevjerovatno. Ponekad mi se čini da uopće nema zdravih ljudi. Bah, barem sam se dokazao kao dobar doktor, bolji od onih cvečki doktorica što same neznaju operirat ni dječje tonzile ali su zato na spiki najjače, za svaki drek me zovu za savjet. I za njih moram radit. Ma ovaj je život baš jedna velika nepravda ali što da se radi...sad mi je gotovo. Do kraja života će me budit usred noći kojekakva krvarenja koja moram zaustavljat, to je stres. Slušam ljude kako se tuže da su pod stresom pa si kontam, probaj ti da te netko probudi usred sna u kojem karaš neku dobru pičku i onda skužiš da si dežuran i da te sestra budi da bi tipu spasio život. U tim trenucima nema nekoncentriranosti, pospanosti ili neke loše volje. Tuđi život ovisi isključivo o meni i o mojoj sposobnosti. Userem li, povratka nema. To je stres, a ne kad moj kolega advokat izgubi parnicu pa uzme malu proviziju od par soma kn....I pored svega toga još imam šefa koji je u kurcu. On zna da sam bolji od njega ali je zato on stariji od mene 3 godine i to je dosta da ja nikad ne budem šef odjela, uvijek ću biti samo zamjenik šefa. Možda se on odrekne rukovođenja u moju korist ali to je upravo nevjerovatno. I tako meni ne preostaje ništa drugo nego - U privatnike . A onaj tip što sam mu izvadio grkljan, probajte samo to zamislit. Moram tipu unaprijed objasnit da više nikad neće jest ni disat kao do sada. Umjesto na usta, on diše na rupu koju sam mu napravio na vratu a hrani se putem cijevi koja mu ide iz želuca pa vani na nos. Eto vam sad pa razmišljajte.....i zapalite koju cigaretu uz to...možda i vas operiram. Ako ste pušač, imate velike šanse....hehehe....jesam Vam je zgadio ili hoćete još ?
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Postby drobeli » Mon Mar 15, 2004 6:04 pm

Što se tièe pisanja ja ti tu nisam najjaèi, tako da mene ne možeš uzeti ozbiljno kao kritièara ali moram reæi da se meni ove prièe svidjaju. Vidi se da u tebi ima maštem. Po meni su možda malo previše pesimistiène, buntovnièke .... izvlaèe negativnu stranu života. Od tebe bi oèekivao nešto malo drukèije, što se tema svih prièa malo si me iznenadio. Ali i to je danas nekako u ðiru, svi nešto plaèemo kako nam nevalja i bla bla bla ...

Èuti æemo valjda i mišljenje nekog kompetentnijeg.

Koliko imaš tih prièa, imaš za zbirku 8) :?: :?:
drobeli
Liječeni alkoholičar
 
Posts: 63
Joined: Tue Feb 04, 2003 5:30 pm
Location: Zagreb

Postby Kastic Goran » Mon Mar 15, 2004 8:05 pm

Kažeš pesimistične ? Prije će bit ironične, bah, kako koja....važno mi je da su ti zanimljive i da ti se sviđaju.....
he he he...znam da si od mene očekivao nešto drugo ....možda ovako nešto .....
( To su neke moje pjesmice što sam ih napisao prije par godina pa ih neki dan iskopao čisteći garažu ).... ček it aut

Jebačka pjesma

Dok mi se pive u frižideru hlade
Dvije mi fufice po jajima glade
Ja ih lagano dragam po glavi
A one mi ga puše sve dok ne poplavi
Onda jednu naguzim u dupe
Drugu ližem nagnutu preko klupe
Kad u jajima osjetim štrecanje
Brzo ga vadim i prelazim na jecanje
Uh, ah, što je bilo dobro
Samo da nisam neki sifilis pobro
Ako i jesam, i za to me k***c boli
Važno je samo da se mi družimo goli
Tu i tamo i kakav grupnjak pade
Pa ga drugi mojoj ženi stavljaju i vade
A i ja malo tuđu prignječim ženu
Da osjeti kajlu, majku li joj njenu
Dragi moji ljudi, nemojte se stidit
Svi mi želimo puno pičke vidit

Šta kaeš na ovo ? LOL .... ma imam svakakvih, nasmijat ćeš se, trudit ću se svaki dan nešto postat pa eto....
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Postby ?? » Mon Mar 15, 2004 10:17 pm

A, covjece, sto ti brijeeeeeeeeeeeeeees... Mislim, nisam jos sve procitala, mnogo je, brate, al onu prvu si stvarno zabrij'o! Doslo mi nekako i zao Tarika, jadan, tol'ke pare, a sav izgubljen, trazi se covjek u raznim likovima, trazi se jadan i na mrezi, a tamo stvarno svasta nades... Nego, priznaj da si to piso napusen ko zvijer! O ostalima cu kad ih procitam, ajd bok i stvarno, ima Dado pravo, zivni malo, a?
??
 

Postby Kastic Goran » Tue Mar 23, 2004 7:24 pm

King

Ispričat ću Vam priču o svojem nadimku, nick nameu, kako god……Taj sam nadimak dobio dok sam živio u Mississippiju. Otada me prati i nikako da ga se riješim. Nije da mi se ne sviđa ali sad me ljudi ovdje zovu kraljem a to mi djeluje malo ironično. Tamo sam znao čemu taj nadimak pa je to punilo moj ego ali ovdje…. da objasnim. U dobrom, starom Mississippiju sam živio punih 7 godina. U malom gradiću koji se jedva može naći na karti. Zato sam ga i volio. Bio je to baš lijep, miran gradić od svojih 20 – 30 tisuća duša a u njemu je zaista bilo svega. Tamo je život dosta drugačiji od ovdašnjeg pa sam se hranio isključivo po restoranima . Tako sam ja sa par prijatelja uvijek zalazio u isti restoran pa bismo tamo prepričavali svakojake zgode. Znali smo se i napit pa pjevat i plesat po restoranu, jedan prijatelj je čak završio u zatvoru zbog ubojstva ali to je tamo najnormalnija stvar. Svakodnevnica. Šta očekivati od zemlje u kojoj svi nose oružje svugdje. Kad to promiješate sa puno alkohola, dobijete ubojstvo. Kod nas se takve stvari rješavaju tučom ali kod njih se puca. Čak ni zatvorska kazna za ubojstvo usred tuče u alkoholiziranom stanju nije velika. To je tamo normala. Ali to je opet sasvim druga priča.
Tamo sam živio od održavanja kuća. Svojih kuća, kad sam došao u Mississippi imao sam par hiljada dolara u džepu i pomalo sam krenuo. Dizao bih kredite i kupovao kuće koje bih zatim iznajmljivao. Tamo je lako dobiti kredit, samo ako imaš posao. Svatko ko ima imalo mozga tamo može postati milijunaš. Za par godina sam imao više kuća i živio sam od iznajmljivanja. Moj jedini posao je bilo održavanje tih kuća. Tako sam i upoznao svoju susjedu. I njoj sam iznajmio kuću ali ta kuća je bila kao prokleta. Vječito se nešto na toj kući trebalo popravljat. Kasnije sam shvatio da je u biti moja debela susjeda sama izazivala kvarove samo da bih ja dolazio. A debela susjeda je bila prva liga riba. Zaista je bila OK i znali smo satima pričati o koječemu. Bila je i zgođuhna ali jednostavno – predebela. Obožavala me, ja sam bio njen princ na bijelom konju, otvoreno mi se upucavala i pozivala me na seks. Nisam htio pokvariti prijateljstvo koje se vremenom razvilo i tako sam bio na čudu. Ona je uvijek željela seks a ja sam volio sa njom pričati. Jednog dana sam popio malo više ( uvijek taj alkohol ) , bilo je kasno popodne. Zvala me radi nekog popravka. Falilo mi je malo društva pa sam otišao kod nje. Nije bilo kvara, čim sam zatvorio vrata, bacila se na mene i počela mi otkopčavati hlače. Kad ga je strpala u usta znao sam da je gotovo sa našim prijateljstvom. Mislim da nije imala puno ljubavnih iskustava u životu i zato je ovu iskoristila do maksimuma. Iscijedila me kao naranču. Onako pijan, mogao sam duže nego obično tako da se to pretvorilo u višesatnu avanturu. I tu sam dobio svoj nadimak. Dok sam je guzio onako debelu, skvičala je kao luda i derala se da sam kralj. '' You're The King '' , derala se kao luda dok sam je guzio. Od tog dana više joj nisam popravljao kuću, slao sam prijatelje da to obave. A i kvarovi su nestali, sve je došlo na svoje. Bilo mi je drago da sam je ipak zadovoljio i ispunio joj želju, žao mi je što nam je to uništilo prijateljstvo ali….i ona je znala što žrtvuje. Ipak ju je previše svrbilo. Kada sam prijateljima nakon par piva u restoranu prepričao što se desilo, prozvali su me Kraljem i od tada me prati taj nadimak. Bio sam the King a i danas sam još uvijek. Ali na Hrvatskom.
Last edited by Kastic Goran on Thu Jun 03, 2004 7:28 pm, edited 2 times in total.
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

big night out

Postby Kastic Goran » Fri Mar 26, 2004 10:43 pm

Neznam što se slavilo te večeri ali nije niti važno, važno je da je fešta i da postoji dobar razlog za se uneredit. Frendovi rođaci koji gasterbajrišu u Švabiji su kupili ogromnu kuću u predgrađu, blizu mora. Kuća je upravo perverzna, sa bazenom,4 kata, ma svime što se može zamisliti. U prizemlju je restoran koji oni planiraju otvoriti kad se vrate. E pa frendova stara je imala ključ od te kuće i tu i tamo bi je došla obić i možda štogod počistit. Kad sam čuo za tu kuću, nisam frendu dao mira dok ga nisam namutio da đipne ključ od kuće i da unutra zavrnemo feštu do jaja. Tako smo i napravili. Nas 10 – 15, tko bi se to više sjetio, navalismo u kuću jednog vikenda i tu smo se lijepo počeli razbijat. Imali smo krdo cuge i nekog dobrog šita. Omjer dečkiju i cura je bio porazan ali nam je iovako bilo svejedno, samo nek su tu pa makar i nih 3-4, vrag se više sjeća. A i nisu bile neke pičke ali tko te pita nakon 1 promila u krvi i sve one magle od šita u glavi. A frend mi je na početku, dok još nisu svi došli, pokazao gan. Znao sam da će bit komedije pa sam ga sakrio daleko od svih kako bih se kasnije mogao isfuravat kad se svi napiju. Možete mislit kako je ekipa bježala kad sam se usred fešte, razvaljen kao blagajna, pojavio sa ganom u ruci i počeo prijetit svima. Ekipa se doslovno bacala kroz prozor, nitko nije kužio da gan nema municije a i pitaj boga dali uopće radi. Molili su me na koljenim da ga maknem itd...čak se i frend čija je kuća lagano usro, neznam dal je glumio zbog ostalih ali….nije ni važno. I tako smo se mi pomalo zekali pa smo ja i frend sa još 2 cure odlučili otići na kat, u malo privatnosti. Plan je bio razrađen, cure su bile dobrahno razvaljene a i ova jedna mi je stalno nešto migala pa mi se onako pijanom odnah digao i počeo razmišljati umjesto mozga. Uzeli smo nešto cuge, šita i nargilu i krenuli na kat. Nargila je bila prava, taman sa 4 cijevi pa smo svi mogli lijepo duvat odjednom. Pukla nas je ko male majmune. Onda sam ja lijepo odvukao svoju žrtvu u jednu sobu a frend je nešto petljao oko druge. Malo kasnije sam ga čuo iz sobe kako joj govori '' Ajde, Šta čekaš, skini se '' Odmah sam znao da će ostat na suhom, magarac neiskusni. Ja sam se držao starog, prokušanog plana. Prvo sam je zažvalio kao zadnju a onda joj odmah uvalio prstenjaka i počeo je skidat. Nešto se kao nećkala pa sam joj odmah objasnio da ne tražim nikakvu vezu nego samo usputni seks. Onako pijana nešto je negodovala pa sam se odmah zaputio dalje. Vratio sam se dole među ekipu pit i pušit. Nakon nekog vremena uletila je ona njena frendica i rekla da me ova zove u sobu. Odmah sam pojurio jer sam znao da ću močit. Nije bila na katu nego samo par soba dalje. Uletio sam u sobu i odmah skužio koliko je sati. Ležala je razvaljena na krevetu i očima me pozivala da je jebem. Uletio sam na krevet i skinuo je u rekordnom roku a zatim i sebe. Bila je ful vlažna tako da nisam morao puno gađat. Onako pijan, karao sam je sigurnih sat-dva. Jebali smo se kao da je sudnji dan, isprobali sve moguće poze, pušila mi ga je pohlepno ali nije bila neka pušačica, ili je možda bila previše pijana. Ekipa sa fešte se sjatila ispred vrata i osluškivala što mi radimo. Stalno su nas gnjavili i pozivali da izađemo te zapitkivali što radimo. Pokušavali su ući na sve moguće načine a nijedan debil nije skužio da su balkonska vrata otvorena. Čak su i kibili kroz staklo ali nisu mogli skužit puno u mraku. Kad nam je dosadilo, izašli smo vani sa osmjehom na licu. Nismo govorili ništa ali mislim da se po nama jasno vidjelo koliko je sati. Znam da je ekipa drkala nakon toga ali to me već boli đon. Ja sam ga davao, to je najvažnije, a onda sam još bio klinac i nije bilo baš tako lako ni ubost. Prasno sam je još jednom nakon toga. Sreo sam je u disku i pogledi su sve rekli. Odveo sam je doma nakon diska, frendovi su me čekali ispred a ja sam zbrisao na stražnja vrata. Jebiga, drugi dan su mi oprostili. Te noći mi je bilo bezveze. Možda nisam bio dovoljno pijan a možda me iznerviralo što je dobila mengu pa mi je raskrvarila kajlu i sve plahte. Opet se dokazala kao loša pušačica. Stalno mi ga je nešto grizla i natezala. Nakraju mi je pukao film pa sam je poslao doma. Zamolila me da je otpratim što sam i napravio. Otpratio sam je do izlaza iz moje zgrade.
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Postby Kastic Goran » Sat Mar 27, 2004 10:11 pm

Ja sam debela prasica. Tako me moj voljeni muže zove otkad sam se udebljala u trudnoći. Mislim da ga pere testosteron jer me ne može karat. Kao da sam ja kriva što sam zatrudnila. Umjesto da se ljudi vesele kad objaviš sretnu vijest, oni ti počnu srat. Svih odjednom zanima kako ćemo živjeti, tko će čuvati bebicu i sve takva nekakva sranja. Svi me gledaju poprijeko sa onim pogledom u očima koji govori '' Eto ti kad si se jebala '' , kao da se oni nisu, licemjeri jebeni. A nitko ne pita kako je meni. Prvo mučnine i povraćanje pa gađenje na pojedinu hranu. Pa onda život pod staklenim zvonom jer se mora paziti na bebicu. Najjači su mi oni prijezirni pogledi u laboratoriju kad moram vadit krv. Ljudi me organski mrze jer ja idem preko reda i odmah vadim krv a oni moraju čekati u redu. Jednom mi je jedan stariji gospodin nasrao da lažem i da nisam trudnica. Glupan me nije htio pustiti preko reda sve dok mu nisam pokazala trudničku knjižicu. Na socijalnom sam čekala dva sata u redu dok mi nije pozlilo a već mi se lijepo vidio trbuh. Ma kakvi, svima se jako žuri i nikog ne boli to što sam ja trudna. Ma i to se nekako pregrmi ali kraj trudnoće je zaista težak. Inače imam 50 kila pa si vi zamislite kako mi je sa 20 kila više. Na trbuhu imam mješinu zbog koje se ne mogu sagnuti. Ne mogu ležati jer me trbuh stalno preteže, piša mi se svakih jebenih 10 minuta. Jedem kao zadnja zvijer, čak dok jedem razmišljam što ću jesti kasnije. Ne mogu se pomaknut jer mi bilo kakav napor uzrokuje bolove. Bilo kakve prehlade i bolesti moram prebolit uz čaj jer su lijekovi štetni za bebicu Pri samom kraju sam molila boga da mi se smiluje jer su mi pucala križa dok sam se otvarala.. Roba da popizdiš. I onda ti muške pederčine kažu da oni zato moraju ići u vojsku. Ma nabijem i vas i vašu vojsku. Muž mi non –stop drka na porniće, uopče ga više ne privlačim, čak sam i sama sebi ružna. Moji me gledaju sa nekom ljutnjom koju ne mogu shvatiti. Hormoni me peru non stop. Bez beda se uspijem rasplakat pa nasmijat u roku od 10 minuta. Pa su tu još i napadi histerije i straha. I onda dođe onaj dan D. Ma to je samo jedan dan pa se pregrmi. Samo nemojte slat dežurnog ginekologa u P.M. kao ja pa je sve OK. Naravno, Ok je ako ste otporni na bolove. Najjača zubobolja što ste je ikad imali na ljestvici od 1 – 10 može biti eventualno 3. Porod bi bio otprilike 12. Probajte si zamisliti kako biste izbacili bebicu od 4 kg na otvor malo veći od šupka. Ma što ja ne mogu ići u vojsku a ona moja šupčina od muža nek rađa umjesto što sada okolo pije i slavi što je dobio sina. I sutra će mi doći u bolnicu sa cvijećem i onako mamuran trabunjati o tome kako me voli. Ali sve se na kraju isplati. Kada čovjek dobije dijete shvati što je smisao života. Onaj tko to nije probao ne može znati. To je zaista smisao života, ne morate dalje tražiti. Dakle, jebite se ljudi...
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Guz BlueS

Postby Kastic Goran » Sun Mar 28, 2004 11:06 am

Poezija moje guze ( guz bluz )


Oh što moje dupe voli
Kad se graha dobro najede
Poslije me i šupak boli
Što guzica previše prede
Od mojeg urnebesnog prda
Tresu se planine i brda
Svako malo kupujem nove gaće
Kad malo pretjeram puknu mi i hlače
Nemam tolko love pa jedem manje graha
Tada moja guza ostane bez daha
Pa pušta tihog, onog što jako smrdi
Osvećuje se što ne može glasno da prdi
Glasnoća moje guze lagano se diže
Kad jedem rižu a bogami i biže
Ali ipak najveći je zakon grah
Samo me je onda čak i malo strah
Da mi se ne rascvijeta moja lijepa guza
Kao posljedica mojega guznoga bluza
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

ViewInter

Postby Kastic Goran » Mon Mar 29, 2004 9:08 pm

Jedan dan sam odlucio da intervjuiram sam sebe.

P: Gospodine, kako to da nemate pametnija posla od intervjuiranja samoga sebe?
O: Ja živim u malom gradu u kojem je užasno tesko naći posao, trenutno nemam pametnija posla.
P: Nemate pametnija posla ? Pa zar nije možda pametnije da se prihvatite bilo kakvog posla ? Poznato je da kopanje kanala jako pozitivno utječe na duh.
O: Pa i pisanje i čitanje je ipak nekakav posao, ne mislite li ? A što se tiče kopanja, mislim da ću ipak radije ostati pri kopanju nosa.
P: Pa dobro, ali kako Vi uopće egzistirate ? Kako uspijevate iznaci sredstva za zivot ? Zar od čitanja i pisanja ?
O: Eh, mislim da je to vec jedna posebna priča, da ne kažem umjetnost koju prakticiraju mnogi građani naše države.
P: Dobro, što mislite postići sa ovim intervjuom ?
O: Baš ništa, sve što zelim postići je reakcije onih nekoliko ljudi koji će pročitati moje piskaranje.
P: Hm, pa Vi gospodine baš i niste najnormalniji.
O: Ali ja to nikad nisam ni tvrdio. Sve što ja želim je svoje mjesto pod suncem. I želim malo, ali zaista malo publike jer inače...čemu sve to ?
P: Pa dobro, vidjet ćemo kamo će Vas sve to odvesti, ja Vam želim puno uspjeha
O: Hvala, zaista Vam hvala, jako ste ljubazni.
P: Mozda i jesam prividno, u stvari mislim da ste idiot.
O: Zaista ? Lijepo od Vas, e pa čemu imam zahvaliti to Vaše mišljenje ?
P: Pa što drugo misliti o čovjeku koji intervjuira sama sebe a sve sto očekuje je da ga popljuju onih par ljudi koji se upuste u čitanje ovog blezgarenja.
O: Oh, pa nemojte tako, nekako se mora početi. Čovjek se nekako mora predstaviti. Cijeli sam život počinjao pisati pa prestajao. Nikad nisam imao vremena ili hrabrosti nastaviti pisati do kraja. A sjećam se kao da je bilo prije pola sata kada sam svojoj majci u petoj godini života izjavio da želim napisati knjigu. Mislio sam da će ona biti oduševljena, da će naprosto
skakati od sreće, odmah nazvati sve poznanike i objaviti im radosnu vijest. Umjesto toga kratko mi je odvratila - Napiši.
P: Pa Vaša je majka izgleda bila razumna žena, za razliku od Vas. No dobro, što Vi to mislite pisati ?
O: Eh, mislim pisati svašta, pošto mi je kristalno jasno da nikad neću objaviti knjigu iz jednostavnog razloga što nemam petlje za tako nešto, odlučio sam se pisati kratke priče na forumu. Mislim da je to jedan dobar početak i mislim da je, nazovimo je tako, Internetska publika jedan jako dobar kritičar a i internet je odličan medij. Daje mi mogučnost da sačuvam svoju privatnost a ipak na neki način saznam vrijedi li išta moje pisanje. Dali to nekoga uopće zanima. Kroz odgovore ću uvidjeti isplati li se sve to. Mislim da cu čak i ustrajati i nastaviti jer imam osjecaj da će kritike biti loše.
P: A zašto to mislite ?
O: Oh, pa ja to jednostavno znam. Gledajte, da se razumijemo, ja nisam književnik po struci. Moja struka nema baš nikakve veze sa književnošću, čak mi je smiješno uopće spominjati '' Književnost '' u ovom kontekstu. Ja jednostavno imam volje pisati i želim ponuditi svoje materijale drugima. Vrijeme i publika će odlučiti sto će se iz toga izroditi. Nisam pesimista ali vjerujem da će sve vrlo kratko trajati.
P: I ja vjerujem jer je očito da niste baš sasvim čist...
O: Ne ? A tuširao sam se jučer
P: Hm, dobro, ja Vam želim puno sreće, žao mi je što sam Vam rekao da ste idiot.
O: Nema problema, to je u redu. Niste puno ni pogriješili, možda nisam baš idiot ali svakako luđak, frik…
P: I još za kraj - što vi to točno mislite pisati u tim svojim kratkim pričama ?
O: Planiram pisati priče iz svakodnevnog života koje su se uistinu desile a možda i nisu a koje sam onda ja malo preuredio i uljepšao ili poružnio...vidjet ćete, budite strpljivi , pričekajte malo i ubrzo ćete moći pročitati kakvu priču
P: No dobro, ostanite tajanstveni kad Vam je to zelja. Zelim Vam puno uspjeha u daljnjem radu.
O; Hvala Vam puno na vasem strpljenju, bilo je pravo zadovoljstvo razgovarati sa Vama
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Next

Return to Zanimljivosti

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 1 guest

cron