Moje priče...

Zanimljivosti, ćakule, vicevi ...

Moderator: Kastic Goran

Postby Kastic Goran » Thu Jan 13, 2011 10:16 pm

- Pazi ovo gore, jbt. Uništio si dobar materijal za priču svojom aljkavošću i brzopletošću. Opet !!!
- So fucking what ? Nijesam ti ja Kafka pa da pišem remek djela. Jednostavno puno čitam pa ta slova, I guess, negdje moraju i izaći. Znaš ono: što uneseš u sebe, mora i van...
- Svejedno, ne možeš napisati dobru priču u 10 minuta i onda je samo jednom pročitati radi lekture. I to uvijek činiš u sitne sate kad je mozak ionako već iscrpljen, pod utjecajem melatonina blabla...ubacujem tu namjerno nerazumljive riječi da bar ovo zvuči malo teže.
- Teške riječi i teško štivo je dosadno. Zanimljivo štivo mora biti pitko i jasno, inače ubrzo dozlogrdi. Jbt, za čitati Fromma moraš napravit lobotomiju, Aristotela ne razumije ni on sam. Zato je valjda najviše knjiga napisano o knjigama. Knjige koje nama tupsonima objašnjavaju što znače one druge knjige.
- Svjestan si da te sutradan sramota i da žališ što si tako aljkav. Žao ti je jer ponekad ubodeš dobar materijal a nemaš ga strpljenja razraditi kako treba.
- Strpljenja ? Za napisati nešto zaista dobro trebaju dekade. A i onda treba odležati par sto godina da bi ljudi shvatili da je štivo genijalno. Osim toga, ja sam jednostavno nezainteresiran za takvo što. Treba se tome u potpunosti posvetiti inače ispadaš diletant. Nadalje, masa genijalaca se bavila samo time a u današnje vrijeme je prioritet brinuti o egzistenciji.
- Tko zna dali bi ti i u par dekada uspio napisati štogod suvislo...
- Eh, mislim da svatko prosječan ima izgleda za to. Ne treba za to nikakva posebna inteligencija, ljudi prečesto sami sebe skenjavaju misleći „nemam dara za to“. Svatko ima dara samo se valja tome i posvetiti. Najbolji recept je po meni sročio Nietzsche: Treba izraditi stotinjak skica za roman, od kojih nijedna nije duža od dvije stranice, ali su tako jasne da je svaka riječ bitna; svaki dan treba zapsisivati anegdote dok ne nauči kako da ih najsadržajnije i najučinkovitije sroči; treba neumorno skupljati i opisivati ljudske tipove i karaktere; prije svega treba pripovjedati drugima i slušati kako drugi pripovjedaju, pazeći širom otvorenih očiju i ušiju kako to djeluje na nazočne, treba putovati kao slikar krajobraza ili kostimograf [...] naposljetku, treba razmišljati o pobudama ljudskih postupaka, ne prezreti nijedan putokaz da ih bolje upozna i danomice skupljati te stvari. Tom se mnogostranom vježbom treba baviti desetak godina; što tada nastane u radionici [...] može izaći u svijet.
- Yeah, ima čovjek pravo. Nije taj ni toliko blesav koliko mu gadno izgledaju brčine. Znaš li da je svugdje hodao sa bilježnicom i olovkom jer, tvrdi on, samo u „letu“ padaju prave stvari na pamet.
- Eto vidiš. Imao je čovjek svašta za reći, i rekao je, napravio je to kako treba. Po onom gornjem receptu. Problem je danas što svi žele sve na brzinu. Sve mjerim po sebi pa tako znam da bih želio mnogo toga reći a teško je naći pravi način. Ponekad poželim izaći iz svoje kože zbog nemogućnosti kvalitetnog komuniciranja sa mnoštvom, zbog nemogućnosti da sročim sve ono što mi se mota po mislima. To je razlika između genijalaca i nas običnih smrtnika – oni su to znali lijepo uobličiti. Neki pisanjem, neki glazbom, neki slikanjem. Svakako su ostavili pečat svog vremena, svakako su govorili uopćeno, govorili su o svima nama, govorili su ono što puno nas misli a nezna izraziti.
- Ključ uspjeha je upornost.
Proljetno cvijeće, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Postby Kastic Goran » Thu Jan 13, 2011 10:19 pm

Danas sam dobio i zanimljivu partiju šaha gdje je tip potegao Qd3, ja njemu Bc6, zatim je frajer uzvratio sa Bf5 da bi ja njemu odigrao krucijalni exf5. Tip još nije kužio u kojem je sranju pa je odigrao Rxe7 našto sam ja mrtav hladan povukao c4 a on predao...što je drugo mogao? Danas je, čini se, moj sretan dan, kao i svaki drugi dan kad se probudim živ i zdrav. Meni je svaki dan nova godina i tijelovo. Prestao sam spominjati sretan dan otkad mi je, jednom kad sam to izjavio, umro djed. A opet, možda je bio sretan kad se uzme u obzir da se čovjek mučio pa su mu prekinute patnje. Sada je na nekom drugom, zasigurno ljepšem mjestu, mora biti tako jer mi to tako volimo zamišljati. U nekoj drugoj dimenziji, stopljen u neku zajedničku energiju kamo odlaze duše nakon što umre tjelesno. Zašto se ljudi opterećuju smrću, to nikada neću shvatiti. Ako se zaista ugasimo, poput televizora, onda ionako nismo više svjesni ničega, dakle, ono čega nismo svjesni kada se dogodi, samo nepotrebno i glupo izaziva uzaludnu bol u iščekivanju. Besmisleno je unaprijed se uzrujavati zbog stanja koje nećemo nikad iskusiti. Toga treba biti istinski svjestan pa nam niti za života ništa ne može biti strašno. Kao de facto ateista ipak vjerujem u nešto, imam neku svoju teoriju pa vjerujem da život ipak nije samo put između dvije bolnice, idem toliko daleko pa vjerujem da je smrt vrhunac života. Možda si time samo egoistično olakšavam život, nešto kao alternativa vječnome mraku. Dakle, ako se ne gasimo, onda vjerujemo u nešto ljepše. U oba slučaja situacija je povoljna, zašto onda ne biti sretan ? Ljudi moraju u nešto vjerovati, to im ulijeva nadu, makar i lažnu. Kao što je rekao moj profesor filozofije, ako želite umrijeti sretni, nakon 60-te godine života morate početi vjerovati u boga. Tako se moj djed iz dalmacije u 85-toj preobratio na katolicizam a do tada je bio zadrta komunjara, svojedobno čak i oznaš. Moj otac je imao silno strahopoštovanje prema njemu dok sam ja uživao u njegovom društvu. Nazivao me cvjećićem dok bi svirao violinu na oriđiđi pršutu sa trećinom bijeloga. Obožavao sam njegove nepravilne, gdješto i debele, nožem narezane fete. Djed bi mi tukao mendule na dvoru i pričao svakojake priče što mi ponekad fragmentalno u flešu prolete glavom. Fala ti dide...
Proljetno cvijeće, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Postby Kastic Goran » Thu Jan 13, 2011 10:20 pm

Baš nekako na pola Buco čokolade mi se prisralo. Mrzim kad sam uvaljen i namješten pa se moram dizat. Često se iz ge pozicije na kauču ne javljam na telefon ni mobitel. Prvi sam mobitel kupio još davne 99-te, imao sam ga godinama, čak sam svojevremeno mijenjao mobitele, dodavao bih još šoldi pa se đorao za bolje. Jedne sam večeri, zbog živčanoće prouzrokovane nedostatkom marihuane, bacio nokiju u pod. Nakon toga nisam imao mobitel nekih godinu ipo – dvije. Ljudi su me gledali sa kombinacijom nevjerice i čuđenja : Nemaš mobitel ? Kako to ? Eto nemam, odgovarao bih. Najviše se zabezeknuo tip iz porezne. Po oblejki sam odmah posumnjao da je gejčina a kad me žicao broj moba da mi javi nešto u vezi poreza, znao sam koliko je sati. Bilo je točno 13:27. I kao što će danas sutra biti jučer, tako je tip ostao kao posran. Gledao me nekako sa sažaljenjem dok sam se ja slavodobitno pocmjehivao. Podosta su mi za nedostatak mobitela kenjali prijatelji, također bezrazložno jer me uvijek mogu dobiti na kućnjaka. Najviše me kod mobitela nervira ono vječno prvo pitanje: Di si ? Evo, upravo su me lansirali u orbitu. Di si ? U bunaru sam, popravljam semafor, jebote, šta te boli dupe di sam, šta hoćeš ? Prije nekih 10-tak godina nitko nije imao mobitel pa smo svi bili živi. Dogovorili smo se nešto i tako je bilo. Ako je dogovor bio da se nađemo u utorak u 10 tamo i tamo, našli bismo se. Danas za to treba 13 poziva i 6 poruka. Se nađemo sutra ? Joj čekaj, neznam još, nazovem te kasnije pa ti javim. Joj, još neznam, ovaj mi se ne javlja. Joj, javim ti se sutra ujutro, neznam dal ću morat sa starim kod proktologa. U 9 ipo javlja porukom da će kasnit 10 minuta. Onda dođe u 10 ipo pa zove da vidi gdje sam točno. Obožavam slučajne susrete u gradu sa poznanicima. Jaoooo, di si, šta si, nismo se vidjeli sto godina, moramo se nać jedan dan, hajde da razmijenimo brojeve. Naravno, takvi se nikad ne javljaju. Počeo sam u zadnje vrijeme ljudima otvoreno nakenjavat: šta da ti dajemo broj kad me ionako nećeš zvat ? Za otprilike 7 minuta zaboravit ćeš da smo se sreli a za godinu dana ćeš promijenit mobitel pa izgubit sve brojeve. Ionako ti je moj broj samo nepotrebno opterećenje memorije u mobu. Ja od dvjestotinjak brojeva koje imam, koristim možda 5-6. Primjetio sam da kad tako otvoreno nakenjam ljudima, najčešće se i jave. Tuži mi se neki dan frendica kako joj je skupa struja. Grije se na klimu i rata joj dođe nekih 300 kuna. Pitam je koliko troši na mobitel, kaže da nikad ispod 300 kuna. I što sad reći, ima li smisla objašnjavati ako sama ne kuži ? Za nepotrebno lajanje bez kojeg je normalno živjela do prije 10 godina ona bez imalo beda iskešira 300 kuna. S druge strane, za struju za koju tamo negdje prže uran, bez koje se nakon što padne mrak nebi mogla ni pošteno posrati, za to joj je bed dati 300 kuna. Skupo joj je, kaže ona. Da, imaš pravo, zaista je skupo. Najbolje je da ukineš struju, što će ti to osim da puniš mobitel ?
Proljetno cvijeće, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Rose de shiraz

Postby Kastic Goran » Sun Jan 23, 2011 11:47 pm

Oscar Wilde je rekao da moramo uvijek praštati neprijateljima jer ih ništa ne ljuti više od toga. Ipak, psihologija kaže da je ignoriranje nešto najgore što možemo čovjeku učiniti. Neka pak druga znanost je nedavno rasvjetlila jednu od mojih većih nedoumica po pitanju žena. Ustanovljeno je, naime, da žene imaju fond riječi koje moraju izblebetati u jednom danu. Taj fond čeverostruko nadmašuje onaj što ga muška populacija ima potrebu izreći. Sudeći po svojemu iskustvu, mislim da je omjer i puno veći. Moja je bivša žena radila sa svojom rođenom materom svakoga dana 7-8 sati. Kada bi došla kući, nije moglo proći sat vremena a da se ne čuju telefonom. Tada bi opet naklapale barem po urice. Sestra od bivše žene je čisti prototip naklapače. Redovito me ometala u popodnevnom chillanju bezrazložnim mnogostrukim pozivima. Pokušavao sam ustanoviti što je posrijedi ali nikada nisam uspio prodrijeti u srž i shvatiti što to zahtijeva toliku pažnu, toliku priču.. U stvari, ustanovio sam da samo nepotrebno blebeću. Navodno to sve vuče korijene još iz špilja, kada su muški morali šutjeti dok su lovili a žene što su po pećinama odgajale podmladak, morale su nekako kratiti vrijeme. Špilja ili ne, nikada nisam mogao shvatiti žene a vremenom sam shvatio da je to u stvari nemoguće. Žene su tako posebne i drage, usudio bih se čak reći svete. Svoju bih voljenu najradije držao na pijedestalu u kući, na posebnom mjestu, u ormaru, iza debelih stakala, da se ne prlja. Vadio bih je praznicima, pokatkad i vikendom. Bila bi to idealna žena, posebice ako staklo u potpunosti prigušuje njezin glas. Ponekad bih otvorio ormar i pustio je da malo priča, da se podsjetim koliko je ugodnija alternativa. Zašto su žene takve, pitao sam se pa na kraju zaključio da je sve to zbog straha. Kao što su vjernici motivirani strahom na religiju, tako se strah u žena očituje posesivnošću. Muškarac se manje boji i zato je manje posesivan. Ženskome je umu strah prirođen pa se uvijek nekog kurca i plaši. Zbog tog straha žena je posesivnija i nije sretna dok potpuno ne posjeduje muškarca. Sa druge strane, kad ga napokon slomi, što se neizbježno mora desiti jer svaki muškarac prije ili kasnije poklekne pod kvocanjem, opet ne može biti sretna jer čovjek je tada mrtav. On tada postaje krpa i papučar a to je nešto što žena još više prezire. Iz muške perspektive, taj se gordijski čvor da riješiti na dva načina: ili treba ženi dopustiti da misli kako radi po svom, pritom joj često i dopuštai da radi po svom, što zahtijeva svojevrsne žrtve, druga je solucija da žene treba redovito mijenjati. Pod redovito mislim na ono vrijeme koje je potrebno da kod žene padnu sve maske, da otkrije svoju pravu stranu i počne kvocati. Ne kažem da je to pravilo za sve žene ali iz iskustva znam da su iznimke rijetke. Negdje sam to već spominjao pa navodim nekih optimističnih 10 % iznimaka. Zaista sam vječni, nepopravljivi optimist i romantičar koji vjeruje u pravu, iskrenu ljubav. Prava je ljubav poput cvijeta što se iz ljepote pupoljka otvara i izrasta u predivnu ružu koja zatim leluja na vjetru, kiši i suncu te naposljetku nestaje pod smirajem noći. Mnogi su ljudi kukavice pa umjesto prave ruže radije biraju plastičnu, onu što pruža utjehu i sigurnost očitovanu u vječnosti. Nažalost, plastična ruža ne može zadovoljiti pa ljudi ostaju jadni u lažnoj i ispraznoj sreći. Ljubav je iskrena i duboka ljudska potreba bez koje ne možemo živjeti i zato često radimo ustupke pa umjesto prave ljubavi nalazimo nadomjestke koji nam bar privremeno daju osjećaj zaljubljenosti. Moguće je uživati i u lažnoj ljubavi, no prije ili kasnije postajemo svjesni apsurda. Oni hrabriji odbacuju takvu ljubav, odbacuju lažno u potrazi za pravim. Kukavice idu liijom manjeg otpora pa se zadovoljavaju privremenim lažnim osjećajem redovito mijenjajući ljubavnike. Nije čudno da se velike ljubavi ugase, da se ljudi rastanu. Baš poput uvele ruže, i ljubav je dala svoje i uvenula. Treba biti zahvalan na svoj onoj ljepoti što nam je pružila i rastati se u sreći.
Last edited by Kastic Goran on Sat Apr 16, 2011 11:13 pm, edited 1 time in total.
Proljetno cvijeće, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

H20

Postby Kastic Goran » Sun Jan 23, 2011 11:49 pm

Valjda je evolucija negdje usrala motku sa ženskim ušima. Inače neznam kako objasniti onaj višak koji žene uspiju čuti između redova. Muško kaže: idem u grad. Žena je u toj rečenici čula: idem kod ljubavnice, kockati, oroljati se sa prijateljima, zabit svu lovu na gumene bombone, drogirati se, zatim još malo na kurve pa u grad. Kako se ovo između uvijek provuče – neznam. Kako žene uvijek čitaju između redova i pritom tako pogrešno shvaćaju, to je još jedna enigma. Svakako sam siguran da su žene scenaristi za meksičke i ine sapunice. Evo primjera iz mog iskustva: idem sa ženom u grad da ona kupi hlače. U pravilu izbjegavam takve eskapade ali ponekad se ne može pobjeći. Ona planira potrošiti 400-tinjak kuna, isprobava razne hlače i niti jedne joj ne odgovaraju ili joj se ne sviđaju. Na kraju nađe savršene hlače koje koštaju 700 kuna. To joj je puno love pa se nećka. Svim je silama nagovaram da kupi hlače ali ona ipak odustaje. Dolazimo doma a ona mi predbacuje da zbog mene nije kupila hlače. Ali ženo, nagovarao sam te da ih kupiš. Da, ali nisi tako mislio. Eto, žena zna bolje od mene što sam ja mislio. Čak i ako joj se otvoreno kaže, ne, to nije tako nego onako kako ona misli. Zašto žene uvijek pokušavaju pronaći nešto čega nema ? Zašto uvijek izmišljaju stvari gdje ne treba ? Zašto život traće čitajući između redaka i izmišljajući pričice u svojoj glavi ? Stvari su onakve kakve jesu, ono što se kaže tako je. Nema druge, zakučaste, skrivene istine. Barem ne u muškome svijetu. Razgovor je fluentan pa se ponekad nešto može provući između redova ali napisano je nešto drugo. Stoji crno na bijelome, postojano, može se opetovano čitati. Kako iz napisanog mogu shvatiti toliko pogrešno, to je neka nova enigma. Zastranjivanje u tumačenju pročitanog je proporcionalno sa stupnjem gluposti. Zbog takvih i sličnih stvari uživamo u celibatu, u slobodi. Postižemo želju što je vjerovatno svi imamo negdje duboko u sebi, želju da živimo bez žene zato jer žena je vezanost. Žena stvara granicu oko nas, ona nas posjeduje pa se ne možemo kretati izvan tih granica, počinjemo se bojati žena i njihovog sputavanja. Mnoge žene ne shvaćaju da je ljubav sloboda, da je povjerenje vrhunac ljubavi. Žene nas vežu a vezanost ubija ljubav. Posesivnost je suprotnost mržnji, ona skriva realnost mržnje dajući joj izgled ljubavi. Zbog toga su vezanost i posesivnost otrov. I koliko god da netko smatra vezanost ljubavlju, ona to nije. To je pogrešna ljubav, to je zabluda. U tom je slučaju bolja mržnja koja je bar iskrena i istinita. Ljubav jest davanje. Oni koji istinski vole znaju da su ljubav i sreća u davanju i da što više ljubavi dajemo, to je više imamo u sebi. Poput izvora, ako stalno ne dajemo vodu, ona će se ustajati i usmrditi. Ako je stalno dijelimo, uvijek će nova voda navirati, svježa, čišća i bujnija. Nestaje staro a rađa se novo. I zato smo uvijek u potrazi za davanjem i trebamo biti zahvalni onome tko uzima jer nas time preporađa, usrećuje. Onaj koji daje mora biti zahvalan onome koji prima. Onaj koji daje ostaje zauvijek mlad i svjež a onaj tko ne daje je star i mrtav, poput ustajale i usmrdjele vode.
Proljetno cvijeće, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Reality check

Postby Kastic Goran » Sun Jan 23, 2011 11:50 pm

http://www.youtube.com/watch?v=J_QTnyaxVs8

Unmask the face to reveal
The real what you feel
You and your every day situations,
all the unnecessary complications

Besmisleno je opterećivati se tuđim mišljenjem, pogotovo mišljenjem pojedinca. Baš poput knjige, to što ju je netko napisao ne znači da je nužno istinita i objektivna. Prije čitanja knjige valjalo bi proučiti pisca a istina o nekoj materiji se najčešće nalazi između redaka desetaka knjiga. Valja biti svjestan da je pisac pisao u nekom vremenu, iz neke perspektive, pod određenim socio-kulturnim utjecajem. No ljudi općenito imaju duboko u sebi ukorijenjenu slabost da traže tuđu pozornost. Činimo razne gluposti da bismo ispali ovakvi ili onakvi u tuđim očima, često u očima potpunih neznanaca, ljudi koje nikada prije nismo vidjeli i vjerovatno ih nikada više niti nećemo vidjeti. Zašto se onda pred takvim ljudima želimo predstaviti u nekom svjetlu? Možda je razlog traženja tuđe pozornosti u tome što ne poznajemo sebe pa pokušavamo u očima drugih vidjeti svoju osobnost. Hranimo se tuđom pozornošću kako bi spoznali sebe. Ljudi idu u ekstremne krajnosti da bi bili primjećeni, čine nezamislive gluposti radi tuđe pozornosti. Pretpostavljam da je to stoga što tuđa pozornost hrani egoizam a malo je ljudi koji shvaćaju zabludu svojega ega. Postati svjestan svoje egocentričnosti ključna je stvar za uspjeh u životu. Ćesto ljudi ovise o lažnoj osobnosti što ju je stvorilo društvo a nisu svjesni opasnosti da društvo može i uništiti tu osobnost. Zato treba konstantno raditi na sebi i na svojoj individualnosti. Sve uvijek polazi od nas samih i sve je uvijek samo u nama. Ne postoji problem koji je izvan nas, problem može nastati samo u našoj glavi. Ako smo pomireni sa sobom, možemo nadvladati svaku životnu prepreku. Onda prepreke niti ne doživljavamo kao takve nego kao dio života u kojem također možemo uživati. Treba biti individualan, neovisan i uslušati svoj unutarnji glas koji možemo čuti onda kada prestanemo slušati i gledati samo prema vani. Između dva oka što gledaju vani trebamo zamisliti treće, ono koje gleda unutra. Usredotočeni na vanjski svijet, moramo se okretati sebi i zavirivati trećim okom unutra što češće. Valja uzeti vremena samo za sebe. Sjesti i truditi se ne misliti na ništa osim na disanje. Vježbanjem svoje samosvijesti, vremenom čovjek postane svjestan besmislenih misli što prolaze glavom pa im se može nasmijati. Prvo što primjetimo kad postanemo svjesni svojih misli je nepotrebno opterećivanje prošlošću i budućnošću. Večina ljudi proživi svoj život u sjećanjima na prošlost i očekivanju budućnosti a nisu svjesni da valja iskoračiti iz svijeta vremena i zatvorenog uma i da treba živjeti u sadašnjosti, u bezvremenome svijetu. Treba se osvjestiti, ojačati percepciju, riješiti se potrebe za tuđom pozornošću. Onoga dana kada nam tuđa pozornost postane nebitna, tada će ljudi osjetiti našu karizmatičnost i zračenje naše individualnosti i početi nam se okretati. Paradoksalno, kada nam drugi postanu nebitni, mi postajemo bitni njima.
Proljetno cvijeće, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Postby Kastic Goran » Sun Jan 23, 2011 11:50 pm

Šetam gradom pa kad vidim neku facu odmah pomislim – eh, što bih dao da mi je to frend na fejzbuku. Jednom sam u šetnji gradom, a ima tome već godina ipo, čuo lika kako objašnjava ekipi: kuiš, ako nemaš fejzbuk, to je kao da nisi živ. Kao da mi je molao kapeladu, zalijepio dvi triske i tri dviske odjednom. U meni se probudila s godinama već pomalo otupjela i usnula vječna oporba, alternativa i nonkonformizam. Otkantao sam fejzbuk iste večeri nakon povratka kući. U stvari, lik iz grada je bio samo jezičac na vagi. Planirao sam već odavno otkantati fejs ali bih se sveudilj iznova vraćao, zbog te neke neshvatljive ovisnosti. Ponekad bih se uhvatio kako gledam slike nekoga koga u životu nisam vidio i nemam pojma tko je a sve radi usputnog komentara mog frenda. U tim trenucima preispitivao bih sam sebe i uvijek bih dolazio do zaključka da gubim vrijeme. Fejzbuk je svojevrstan izlog kojim se ljudi predstavljaju onakvima kako žele da ih drugi vide. Kao što ima svakakvih ljudi uopće, tako i na fejsu ima raznih profila ljudi. Najdosadniji su statusničari koji mijenjaju statuse svakih 5 minuta: ustao sam, marendam, serem, pijem kavu, drkam na men's health...Dozlaboga dosadno, kao da ikoga zanima što taj netko radi po cijele dane, ionako je očito da nema pametnija posla pa truli pored računala. To su vjerovatno ljudi koji pate za tuđom pažnjom, pretpostavljam da je nemaju u dovoljnoj mjeri u stvarnome svijetu pa se ispucavaju u virtualnom. Također se ističu žene tj. curice u glavi što se slikaju polugole u kojekakvim kvazi izazovnim pozama pa onda javno vješaju slike. U nedostatku ciljane pažnje sa prijateljicama forsiraju slike lajkanjem i komentiranjem. Lajkanje i lolanje su mi pak posebna priča, baš kao i poukanje. Palo mi je na pamet da dam oglas u novine: lajkam vaše statuse, komentiram slike, nalazim frendove, učlanjujem se u vaše grupe... sigurno bih i zaradio neku kintu. Mislim, ako ljudi uspiju zaraditi gatanjem iz pasulja na daljinu, jeli potrebno išta više reći? Kao što sam nedavno otipkao, ljudi će učiniti sve i svašta radi tuđe pažnje. Nadalje, na fejsu krstare i wannabe DJ-evi; likovi što svako malo lijepe linkove na pjesme, najčešće davno prožvakane i zastarjele hitove. Takvi bi dali dupeta za par lajkova na objavljeni link, ako im netko lajka link, eto povoda za diskusiju o tome kako je super hit 1982. bila neka pjesma od Queen, Claptona, U2 ili sl. Svaka čast navedenim muzičarima ali hej, idemo dalje rekao je naš Ivo. Posebno su zanimljivi friend hunteri, likovi koji hrane svoj ego time da skupljaju virtualne frendove, vjerovatno upravo zbog nedostatka istih u stvarnom svijetu. Takvi ne spavaju noćima u potrazi za prijateljima, likovima koje nisu nikada vidjeli ali eto... Valjda misle da to ostavlja dojam na onih možebitnih par pravih prijatelja/poznanika. U stvari, fejs je svojevrsna virtualna maska današnjeg doba. Baš poput negdašnjih maski iz grčke drame, tako je današnjica donijela novu masku. Primijetio sam da se podosta ljudi brani negacijom korištenja fejsa. Ispada da ga uopće ne koriste a vidi se da su aktivni. Kao da im je bed da vise na netu, da gljivare u zatvorenom. Takvi valjda obožavaju kišne dane jer onda nemaju grižnju savjesti zbog toga što nisu vani. Nebih želio biti krivo shvaćen, ima fejs svakako i svojih dobrih strana. Nesumnjivo je koristan, ako nikome drugome, onda bar Zuckerbergu. Jedna od dobrih strana fejsa je uspostavljanje kontakata sa nekim davno zaboravljenim asevima. Najčešće nakon 5 minutnog chatanja takve osobe više ne kontaktiramo ali to je već neka druga priča. Zbog navedenih razloga, kao i zbog mnogih drugih koje se trenutno ne mogu sjetiti, u filteru mi je bilo 98% ljudi. U godinu i pol, otakako sam otkantao fejzbuk, spojio sam se možda 3 puta a i to po 5 minuta, isključivo kada nisam mogao drugačije pronaći neku osobu pa bih pokušao i na taj način. Ljudi na fejsu ostvaruju kontakte, no ne gube li usput kontakte iz pravog svijeta ako ni zbog čega drugog a onda barem zbog vremena što ga troše pred računalom. Činjenica je da su ljudi sve manje prisutni u stvarnome svijetu tj. zbog virtualnog gube kontakt sa realnim. Zbog svega navedenog, shvatio sam da gubim vrijeme. Uzevši u obzir statistiku koja navodi da ljudi dnevno provedu 55 minuta na fejzbuku, a i zbog toga što smatram da je život pre kratak i pre dragocjen da bih ga traćio na takve stvari, odlučio sam tih svakodnevnih sat vremena života utrošiti drugačije, pametnije. Ali naravno, to je samo moje mišljenje..
Proljetno cvijeće, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

homeotapija

Postby Kastic Goran » Sun Jan 23, 2011 11:51 pm

„Samo svemir i ljudska glupost nemaju granica, a za svemir se nezna sigurno“ izjavio je svojedobno neki čupavi židov. Samo zbog te izjave čovjek je već vrijedan svakog poštovanja. Ako ima išta što istinski prezirem, onda je to ljudska glupost. Manifestira se u raznim pogledima ali sada bih se osvrnuo samo na par točaka. Uzmimo za primjer astrologiju. Jasno mi je da je nekada služila starim narodima, egipćanima npr., jer su mogli predvidjeti kada će poplaviti Nil. No danas, uz silan napredak znanosti i dalje u svakim novinama možemo naći kutak za horoskop. I ljudi to uredno puše, nije mi jasno kako netko može slijepo vjerovati u nešto bez imalo skepse, bez da imalo preispita to u što vjeruje, po čemu si možda ravna život. Kako netko općenito može uzimati stvari zdravo za gotovo,jeli zaista tako teško proučiti literaturu, proguglati malo. Ne, ljudi vjeruju da raspored zvijezda na nebu utječe na njihovu budućnost. Moram ovu rečenicu ponoviti jer me dobrahno nasmijala: ljudi vjeruju da raspored zvijezda na nebu utječe na njihovu budućnost. U jednom je eksperimentu ljudima različitih horoskopskih znakova dan tjedni horoskop pod napomenom da je to horoskop za njihov znak a u stvari je svima dan horoskop od jarca, čini mi se, nije niti bitno. Bitno je da su svi popušili, svima je horoskop za taj tjedan pogođen, baš im je tako bilo kako je horoskop predvidio. Moć autosugestije je upravo fascinantna a najbolje se očituje kroz homeotapiju. To je oblik terapije gdje se ljudima daju smiješne alternative umjesto lijekova, slično se sličnim liječi, tvrde oni koji se bave time. Zapanjujuće je kolika se sredstva izdvajaju u te svrhe a još je zanimljivije da homeotapija djeluje. Djeluje i to prvenstveno zato što homeoterapeuti provode doslovce sate i sate sa pacijentima dok su pravi liječnici u bolnicama i ambulantama u kontaktu sa pacijentom u prosjeku 7 minuta. Od tih 7 minuta liječnik barem pola vremena tipka po računalu. Čini se da je važnost ljudskog kontakta, komunikacije i razumijevanja od iznimne važnosti. Homeotapija je barem zbog toga korisna. Vjerovatno je u stvari svojevrstan placebo efekt ali to nije važno. Činjenica je da pomaže a to je najvažnije. Ima nešto što možemo svakoga dana pročitati u novinama, a što je definitivno pljuska zdravom ljudskom razumu. Radi se, naime, o gatanju i vidovnjaštvu. Ne mogu se ne nasmijati kad vidim oglas u novinama za skidanje uroka, proricanje budućnosti, tarot i sl. Posebno mi je smiješna metodologija rada vidovnjaka, posebice onih koji imaju toliko muda pa gataju iz pasulja, košćica i sličnih budalaština. U stvari, sve zvuči otprilike isto glupo. Koliko čovjek mora biti prikraćen mozgom da uistinu nazove nekog, izreferira svoje generalije i onda vjeruje da mu taj netko preko telefona doista predviđa budućnost? Ponekad požalim što su me mama i tata učili da budem dobar i pošten, inače bih dao par oglasa u novine tipa: gatam iz pasulja na daljinu, izrađujem talismane za sreću – nevidljive, kuham čaj za rješavanje bračnih problema...Po svakodnevnim reklamama u novinama, zaključujem da vidovnjaci imaju pune ruke posla. Jeli moguće da su ljudi zaista toliko glupi? Čini se da jesu, posebice kad se prisjetim slučajeva tipa Božo Gladović.
Proljetno cvijeće, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Postby Kastic Goran » Sat Apr 16, 2011 11:05 pm

Upoznao sam ljetos simpaticnu curu. Radila je u windsurf baru gdje smo ja I frend nakon đira I kupanja na rtu, redovito silazili s bicikle pa ispijali pšenični paulaner. Svidjela mi se na prvi pogled, bacila je par Barnyevih wait 4 it fora, a definitivno me osvojila kad je odmahivala tipu koji je njoj mahao, pokusavajuci je dozvati da ga usluzi. Nasmijao sam se dobrahno u njenom drustvu, dobila me na pozitivu I dobru spiku. Rekao sam frendu da mi to mora postati prijateljica I tako je I bilo. Poslao sam joj poruku u kojoj joj nudim prijateljstvo I nista vise. U startu sam nazreo pojedinosti koje bi me smetale u romansi, naravno, sve to nakon par jebacina kad popusti neumoljiv amalgam kurca I testosterona. Tako se ja I Monika periodicki druzimo, odlazimo na pivo pa se razblebecemo o svemu I svacemu. Jos je dosta neozbiljna pa trpa u sebe kojekakve kemije, smije mi se jer slusam lounge. Stariji sam od nje 8 god pa mi spusta na tu kartu. Nedavno je moj brat bio kod nje na poslu, nekako su skuzili da se poznajemo a kad ju je upitao dali smo isli u isti razred, popizdila je. Kada me brat kasnije nazvao, nasmijao sam se od srca. Naravno da sam drugi dan osvanuo kod nje na poslu I vadio joj mast. Nasli smo se na cugi pa mi je saopcila da je siromasna. Stara joj je cistacica negdje, nosi borosane, nedavno se ozenila po prvi put pa joj je Monika napravila djevojacku. Moniku bole ledja I vrat, cijeli svoj zivot spava na kaucu, nikad nije imala posten krevet I madrac. Proljetos je odselila od stare koja je isfrustrirana i puni jaja, sada zivi u unajmljenoj garsonijeri sa cimerom I opet spava na kaucu. Sve mi je to cak bilo simpaticno dok mi nije priznala da je u stvari iznimno nervozna osoba. Neurotik koji se iznutra izjeda pa joj se psihicko na kraju manifestira kojekakvim fizickim oboljenjima, od grceva, cireva, temperature na dalje. Vec sam imao takvu zenu pa sam se dobrahno zamislio. Ja ne mogu razumjeti, jednostavno mi ne ide u glavu da se ljudi mogu nervirati zbog gluposti. Znam da nerealno razmisljam ali mislim da se ljudi u grozno velikom postotku nerviraju radi nicega. Svi pate za nekim glupim, nepotrebnim ciljevima, sami sebi rade lose. Najcesce je to zbog glupog papira I necega sto se moze istime kupiti. Ljudi ne razumiju da je pravo bogatstvo ono sto se ne moze kupiti novcem. Ljudi ne razumiju da postoje neke elementarne stvari koje vec imaju a nisu ih svjesni. Prije svega, to je zdravlje. Svaka osoba koja se ujutro probudi zdrava, mora biti sretna. Nadalje, ako pored toga osoba ima krov nad glavom I svakodnevnu hranu, to je svrstava u ¼ sretnika svjetske populacije. Ali ne, ljudi to ne razumiju pa se gube kojekuda, rade po cijele dane, trce za papirom, zele bendzole I kule babilonske, zele da drugi vide njihovu srecu. Koliko glup moras biti da si sretan zbog tudje zavisti ? Takvi ljudi su glupi jer pokusavaju naci srecu van sebe, takvi ljudi misle da se sreca moze kupiti papirom, prokletim novcem. Nisu svjesni da je sreca vec u njima I da je samo treba pronaci. Ima jedna lijepa izreka koja kaze : “Nije lako naci srecu u sebi, a nije ju moguce pronaci nigdje drugdje “.Ljudi se previse opterecuju buducnoscu I mislima o gospodarenju stvarima koje nemaju, koje nisu u njihovoj moci. Nisu svjesi da im nista ne jamci da ce doci sutra, da ce imati stvari za kojima zude. Protrace zivot zbog toga nesvjesni da sutra mogu umrijeti bez mogucnosti povratka. Pored elementarnih vrijednosti koje sam prije naveo, sve drugo su samo nijanse. Najzalosnije je kada ljudi zapostavljaju vlastitu djecu zbog novca, misle da ce nadoknaditi vrijeme skupim poklonom. Misle da ce djeci moci pruziti bolji zivot novcem sto su ga skupili. Ne razumiju da je najveca vrijednost upravo u vremenu provedenim sa djecom, ne razumiju da koliko god skup poklon bio, nije nikakav nadomjestak za sve one trenutke koje su mogli provesti zajedno. A vrijeme tako neumoljivo tece I nista ga ne moze zaustaviti ili vratiti. Poklonjeno ionako samo rijetki znaju cijeniti. Covjeka koji malim nije zadovoljan, nista ne moze zadovoljiti. Sreca su prijatelji, obitelj, djeca, sloboda, razmisljanje, sreca je prekrasan cvijet ruze. Sreca je u dobroj knjizi, sreca je, uostalom, I u kišnome danu kada nigdje nikoga nema. Sve je sreca kad covjek sjedne iznutra. Kada napokon prestane trcati za besmislenim ciljevima koji se uvijek opetuju. Jedan ostvareni cilj tjera ka drugome, u vjecnom zacaranom krugu. Treba prestati trcati I nervirati se, ne cekati sutra. Glupo je cijeli zivot provesti u iscekivanju necega sto bi trebalo donijeti boljitak. Treba prestati trcati I sjesti na onu stolicu unutra, onu koja je u nama Treba sjesti duhom, jednom zauvijek. Razmisliti zasto se nerviramo i brinemo, za cime to uopce trcimo ? Prave su vrijednosti one koje bismo radili kada bismo znali da cemo sutra umrijeti. Bas me zanima tko bi onda trcao za novcem I stvarima. Imamo toliko razloga da budemo sretni a uvijek zelimo jos I jos. Ljudski je biti ambiciozan ali treba imati mjeru. Umjerenost, sredina i unutarnja stolica...nuff said
Proljetno cvijeće, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Postby Kastic Goran » Sat Apr 16, 2011 11:07 pm

Često od šume ne vidimo stablo. Prolazimo svakodnevno pored stabla a ne primjecujemo njegovu ljepotu jer ga nikada uistinu nismo ni pogledali. Mislimo da smo ga vidjeli ali to nije bilo istinsko gledanje, bar ne onim ocima koje mogu prepoznati ljepotu sto se nalazi u gotovo svemu. Cesto nam tek jadi, bolest ili nekakve zapreke otvore oci pa uspijemo progledati, vidjeti stvari koje dosad nismo primjecivali. Jadi namt otvaraju oci kojima bismo trebali uvijek gledati, kada nebismo sumanuto jurili za svojim ciljevima. Jadi nas upozoravaju I uce, omogucavaju nasem umu da razmislja u sferama u kojima u normalnim okolnostima nebismo nikad razmisljali. Patnja nas tjera na mentalnu akciju nepoznatu u sretnim okolnostima. Tako covjek koji je zatvoren u samici neizmjerno cijeni I uziva ljepotu zrake sunca. Bolestan covjek, prikovan za krevet, nakon ozdravljenja uziva u najobicnijoj setnji. Covjek sto plovi morem mjesecima, uziva gledajuci stablo, primjecuje svu njegovu ljepotu. On promatra stablo otvorenim ocima, to je ono isto stablo pored kojeg mi prolazimo svakodnevno, ne osvrcuci se. Cini se da bi nam svima pokatkad dobro dosao boravak u samici kako bismo mogli otvoriti svoje oci I progledati. Poneki ljudi sumnjaju da se moze uzivati u ljepoti najobicnijeg stabla, ali ako je to isto stablo smjesteno ispred prozora hotelske sobe u nekoj dalekoj zemlji, onda uspijemo primijetiti njegovu ljepotu. Ako je to isto stablo smjesteno u kontekst krajolika neke udaljene zemlje koju pohodimo turisticki, onda uspijemo primjetiti “kako su kod njih stabla lijepa”. Cini se da ljepota stabla raste proporcionalno kolicini novca koju moramo izdvojiti da bismo mogli uzivati u njegovoj ljepoti. Bogati ljudi su tu u nesretnijoj poziciji jer im je svota koju moraju izdvojiti beznacajna. Bogati imaju tu nesrecu da si mogu svaku zelju trenutno ostvariti, uskraceni su za onaj period iscekivanja do ispunjenja zelje. Cesto neznaju ili ne mogu uzivati u sitnicama koje zivot znace jer ih uzimaju olako. Covjeka koji malim nije zadovoljan, nista ne moze zadovoljiti a pravo je bogatstvo uvijek u stvarima koje se ne mogu kupiti novcem. Iscekivanje je ljepse od srece same, ono je predivno I darezljivo, omogucuje nam pravo, istinsko I temeljito upoznavanje sa predmetom nasih zelja. Kada nam se snovi napokon realiziraju, znamo uzivati u svakom pojedinom fragmentu objekta naseg zadovoljstva. Tada taj objekt gledamo otvorenim ocima, onim ocima kojima bi gladan covjek gledao koricu kruha ili zdjelu s vocem. Kad ste zadnji put I jeste li uopce ikad primijetili ljepotu zdjele s vocem koju imate doma? Otvorite svoje oci I nemojte dozvoliti da samo kroz tudje oci uspijete primijetiti neke stvari. Srecu I ljepotu svi imamo u sebi, ponekad ih je tesko naci ali uzaludno je traziti ih negdje drugdje…
Proljetno cvijeće, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Postby Kastic Goran » Sat Apr 16, 2011 11:08 pm

Jedne večeri, igrao sam šah i pritom jeo mandarine. Tek zagrizavši treću, shvatio sam kako je neopisivo dobra bila druga mandarina. Često trebamo probati gore da bismo spoznali bolje, često nismo svjesni koliko nam je dobro jer smo zaokupljeni snovima, ambicijama, željama, ciljevima... To je dobro i ljudski jer urođeno nam je da smo ambiciozni, da želimo bolje. I upravo put do cilja je sreća i ispunjenje. Cilj sam može ponekad razočarati, ostaviti nas prazne a neispunjene. Tako često iznova tražimo drugi cilj, doplovivši do obećane obale, krećemo prema novoj, ponekad vrteć se u krug između obala zanavijek. A ljepota svijeta je u različitosti pa ne treba zamjerati nikome na težnjama frivolnome, trendovskom. Što je u modi, to se cijeni a svako vrijeme nosi svoje vrijednosti. Svi žele biti netko, žude biti prepoznati, žele ostaviti potpis u pijesku prije nego li ga isperu valovi. I svi su ljudi posebni a samo sam ja običan, kažem često sam sebi. I dao bih 10 godina života da mogu na trenutak zaviriti u um svog 6 godišnjeg djeteta. On se igra i sretan je, istinski i neobjašnjivo, glupo bi ga bilo upitati zašto je sretan. Začudilo bi ga pitanje, omeo bih ga djelić sekunde dok bi pokušao promisliti tako bizarno pitanje. Jednom sam upitao neko dijete zašto ima dugu kosu, matirao me protupitanjem zašto ja imam kratku kosu. Djeca su često pametnija od odraslih, možemo od njih naučiti vrijednosti koje smo ih poučavali ali ih oni poznaju neumrljane iskustvom. Djeca su naš potpis u pijesku, ogledalo i knjige što smo ih napisali, dajući pritom sve od sebe. Jer nije li uistinu sve što možemo učiniti u stvari to da damo sve od sebe? Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete i svaki roditelj griješi čineći to nenamjerno. Nije grijeh činiti zlo kojega nisi svjestan, samo bogovi čine zlo znajući pritom da ga čine. I kao što smo svi samo ljudi, sa bezbroj svojih sitnih mana, tako je nemoguće pronaći smisao života čovjeka izvan djece. Pitaju me prijatelji koji očekuju dijete kako je to biti roditelj? Odgovaram im da je to kao kad prvi put u životu probaš mandarinu. Koliko god nekome pokušavao dočarati okus mandarine, nemoguće ga je uistinu pojmiti sve do onog trenutka dok je taj netko sam ne proba. Ništa ne može doći do mozga a da nije prethodno bilo u osjetilima. Prvo iskustvo je gotovo uvijek najljepše. Svi se sjećamo prvih stvari, onih što uistinu vrijede, onih pravih bogatstava što se ne mogu kupiti novcem. Razmišljanjem o smislu, ne mogu se ne sjetiti prirode, njezinih boja i mirisa, kontrasta i oblika. Usred zelenila kočoperi se ruža što bijaše pupoljak a onda procvjetaše u prekrasnu ružu što omamljuje mirisom, leluja na vjetru, okupana suncem i kišom a onda uvene. Koji je smisao ruže i kakvog ima smisla uopće postaviti to pitanje? Ružino je postojanje predivno a ponekad i smislenije od ljudskoga jer neki ljudi proklijaju ali nikad ne procvjetaju a neki ljudi procvjetaju ali nikada ne donesu plod. Pokušavao sam kupiti Platonovog „Fedona“, nakanio sam bio pronaći hrvatski prijevod njegovih djela. Bilo mi je neshvatljivo da u prodaji nema knjiga takvoga genija a onda sam upoznao čovjeka koji je već okusio mandarinu u svoj njenoj gorkoj slatkoći. Shvatio sam tada da u lijepoj našoj, osim možda šačice ljudi, nitko u stvari ne čita Platona. Shvatio sam da sam već pročitao najbolji mogući prijevod a usput mi je Platon otvorio oči pomogavši mi sagledati stvari iz drugačijeg kuta. Pravo je znanje znati da nešto znaš, isto kao i znati da nešto neznaš, međutim, nitko ne voli filozofiju i umne začkoljice. Kako bi rekao Voltaire, ljudi rade 6 dana a onda sedmoga idu u krčmu, briga ih za filozofiju. Ljudi vole Gumuš jer tada im mozak neopterećeno leti poput zmaja na vjetru, prepuštaju se maštarijama o budućnosti satkanima nitima prošlosti. I to je sasvim u redu jer je rasipanje vremena pokušavati naučiti nešto one koje se to ne može. Nitko ne čita genija poput Platona a nekmoli umna naklapanja nekog sporednog lika koji, eto, ima potrebu izbaciti iz sebe stvari koje često nezna uobličiti kako valja. Sposobnost izražavanja na način da se čitatelj prepoznaje u djelu, na način da djelo čitatelju otkrije nešto što inače sam nebi vidio, takva sposobnost je odlika genija a oni su rijetki poput albino crnaca. Ostaje mi utjeha da ljepota slike ne ovisi o onome što je prikazano na njoj. Uostalom, moje vlastito zadovoljstvo mi je najvažnije i ne trebam ničije priznanje da bih u njemu uživao. Pošto smo svi mi sami sebi najvažniji i sebe volimo više nego bilo kog drugog, zašto bi nam onda vlastito mišljenje o nama samima trebalo biti manje značajno nego mišljenje drugih? Zar nam zaista trebaju tuđe oči da bismo sagledali sami sebe? Sve otipkano je mnogome dosadno i isprazno ali čak i u tom slučaju smisleno jer ljudi vole one koje mrze. Ljudi trebaju nekoga koga će mrziti jer mržnja hrani, nudi radost, uzbuđuje nas spoznaja tuđe propasti. Ljudi vole činiti zlo ali treba im oprostiti jer, kao što je Isus rekao, neznaju što čine. Čitam u novinama da su se ljudi pogođeni potresom u Japanu sprijateljili. Svi su prešli na „ti“ i pomažu si kao da su rođena braća. Čini se da je zaista potrebno neko vrijeme provesti u špilji da bi se spoznala ljepota sunca. Da nas napadnu svemirci, ljudi bi se ujedinili, zaboravili bi glupe razlike i crte na atlasu što nas razdvajaju, svi bi bili složni u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Tjedan dana nakon odlaska svemiraca, ponovo bi se poklali zbog rase, vjere, prokletog papira, jednom rječju – zbog gluposti.
Proljetno cvijeće, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Postby Kastic Goran » Sat Apr 16, 2011 11:08 pm

Pozvao sam poznanicu na feštu, rekla je da mora priupitati dozvolu svog novopečenog partnera. Iznenadilo me to u prvom trenu ali kad sam malo dublje promislio, uočio sam kod mnogih prijateljica, onih koje su još uvijek slobodne, svojevrstan strah. Čini se da vremenom pristaju na ustupke po pitanju partnera a sve radi ostvarivanja obitelji s posebnim naglaskom na rađanje djece. Najbolja teorija po tom pitanju je on Schopenhauerova pa koga zanima nek uživa...Ženski biološki sat upozorava na neumoljivo tiktakanje, majčinstvo u ženama želi se realizirati pa tako inače sasvim razumne cure širokih nazora završe sa kromanjoncem kojeg moraju tražiti dozvolu za izlazak. Mnoge se žene toliko podrede pa tom istom kromanjoncu služe čitav život obavljajući za njega mukotrpne kućanske i ine poslove dok on na kauču ispija pivo i gleda tv. I taj još ima obraza psihički maltretirati a u nemalo slučaja i fizički se iskaliti na toj svojoj dobrovoljnoj robinji koja je, eto, samo željela obitelj i djecu. Ona je tražila nekog „normalnog“, što je odlika koja se u današnje vrijeme traži i cijeni. Nije ni čudo, pored svih tehnoloških džirlo kuraca-palaca, pored sveopće tapije i neimaštine, ljudi su sve više zakopani doma pa im padaju gluposti na pamet. Samo intelektualno jake osobe mogu biti same doma a da ne počnu zabrijavati u psihi. Nakon ispuhanog balona entuzijazma, snova i maštarija o nekakvom idealu, mnogi se zadovoljavaju polovnim rješenjima. Nakon neupitnog otrežnjenja koje nastupa prije ili kasnije, rekao bih da to ovisi o inteligenciji, slijedi set pitanja: što radim ovdje s tom osobom, koliko to ima smisla, dokle ću tj. dokle mogu ovako ? Kako pokazuju tendencije, čini se da će u budućnosti dugoročne veze među ljudima biti sve rjeđe, barem u obliku kakvog danas poznajemo. Zeitgeist neumoljivo ide naprijed, i to je dobro. Zeitgeist je duh vremena, nešto što obilježava ljudsku kulturu u vremenu, dostignuća, umne kapacitete i moralne norme. Upravo ovo potonje i jest najvažnije i najzanimljivije. Ljudi se vremenom osvještavaju pa tako iščezavaju gluposti koje se vuku kroz povijest kao što su ropstvo, nejednakost među spolovima, rasama... U mračnome srednjem vijeku, ako bi se čovjek pojavio na ulici sa naočalama za korekciju vida, vrlo vjerovatno bi ga osudili za herezu pa razapeli ili spalili na lomači. Prisjetimo se da je tada bilo normalno bacati fekalije kroz prozor na ulicu, u kloake. Nadalje, otkad postoji ljudski rod, postoje i robovi. Trebalo je puno vremena da zeitgeist dođe do nivoa kada će to biti neprihvatljivo. Danas živimo u modernom robovlasništvu gdje banke upravljaju našim životima, htjeli mi to priznati ili ne, no to je već neka druga priča. Pored dostignuća tehnologije i inteligencije, puno su važnije moralne norme. Trenutno se mijenja situacija po pitanju istospolnih zajednica i siguran sam da za par dekada takve zajednice nikome neće biti čudne. Isto sam tako siguran da u budućnosti neće postojati religije. Ima primjera društvenog zeitgeista još podosta ali najvažnija je njegova konstantna tendencija ka boljemu. Cjelokupna društvena inteligencija raste pa tako vjerujem da će u budućnosti biti nezamislivo da ljudi umiru zbog nedostatka hrane i lijekova. Vjerujem da kapital neće kočiti progres u nekim ključnim sferama, kao što je to danas slučaj. Na kraju krajeva, vjerujem da će iščeznuti potreba za novcem u onom smislu kako ga danas poznajemo. Naše je doba u dubokoj krizi, nema sumnje da mora puknuti pa tako vjerujem da će ljudi živjeti sretnije u nekom post-kapitalističkom dobu, bar dok ponovno ne ispliva nekakva aristokracija koja će usrati sve iznova. Ključ sreće čovječanstva je u znanosti. Kamo sreće da je silni novac što je utrošen za naoružavanje i slične gluposti investiran u znanost. Znanost će doprinijeti tome da ljudi neće poboljivati. Genetski inženjering je budućnost, koliko god netko bio skeptičan po tom pitanju. Vjerovatno je svojevremeno i proteza bila čudna, baš kao i naočale, štake, zubne plombe...No to nije čudno kad znamo da ljudi nisu skloni promjenama. Skepsa spram genetike morati će se promijeniti. Osobno, navijam da znanstvenici uspiju izolirati gen za glupost. Možda tada zauvijek nestanu besmislice poput ratova gdje ljudi ginu radi linije što ju je netko nacrtao na karti, radi linije koja nas dijeli na ove ili one, radi linije koja radi neku razliku među nama, bila ona vjerska, etnička, kakva god, svejedno je. Uostalom, nije li ljepota upravo u različitosti? Uzmimo za primjer našu malu zemlju gdje svako selo ima druge običaje, nošnje, dijalekt...Ako pogledamo samo malo dalje, u prvo susjedno selo, možemo primjetiti zaostalosti, kutke gdje zeitgeist još nije ni prismrdio. Ovdje govorim o patrijarhatu i dominaciji muških nad ženama. Neravnopravnost tj. nejednakost među spolovima je upravo apsurdna, ne treba se daleko osvrtati, u Švici su žene dobile pravo glasa 70-ih godina prošlog stoljeća, heeeeloooou. Neravnopravnost vuče svoje korijene od postanka ljudskoga roda a sve radi fizičke snage. I dan danas sam svjedokom pa među svojim prijateljima uspijevam primjetiti fascinaciju snagom dok veličaju nekog imbecilnog lika koji diže 150 kg na benchu i nedavno se potukao u lokalnoj prćiji gdje puštaju ćirilicu. Jakog tipa se štuje u društvu, njegova riječ ima težinu zbog njegove snage. Ipak on provodi silno vrijeme u teretani, gleda se u ogledalo dok vježba tricepse. Takav ima ogledalo u spavaćoj sobi pa se promatra kako jebe, namješta se u one neke imbecilne poze ili stavlja ruke iznad glave, to mu pomaže da prije svrši. Ponekad drka sam na sebe, gol do pasa, u farmerkama i fila šlapama. Prolazeći autom po korzu, on trubi liku ispred sebe u Fiatu koji vozi sporo, a u stvari normalnom brzinom. Jaki zaključuje da je ilk ispred njega zasigurno sociolog, weak low-life koji ne zaslužuje život i kojega bi najradije prebio tu pred svima, bar da drugi vide kako je jak. Nuff said, da ne zabrijavam dalje... Sinoć sam upoznao najsimpatičniju curu u svom životu. Očarala me osmijehom, veseljem i pozitivnom energijom. Njezine se okice tako čarobno smiju, očarale su me kao što dijete očara kider pingui. Nesmijem je više nikada vidjeti jer bih više patio što bih je bolje upoznao. Između redova sam uhvatio njezin lansirani odjeb pa se neću truditi dalje, ne želim u te vesele okice uvaliti ni mrvicu bedovine. Sretan sam zbog spoznaje da uopće postoji osoba tako blizu nekakvom zamišljenom idealu koji si stvaram u glavi, idealu koji nije umrljan iskustvom pa dopušta mašti da se zaigra poput djeteta sa bjanko čekom u turbo limaču. Što manje poznajem neku osobu, više je mogu idealizirati pa je samim time i više volim.
Proljetno cvijeće, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju beskorisne stvari
Provodiš najljepše dane svog života
Kastic Goran
malo ćaknut
 
Posts: 180
Joined: Fri Nov 14, 2003 7:11 am

Previous

Return to Zanimljivosti

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 1 guest

cron